Vranjina je uživanje, i krš i drača
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
40 mi je godina i ne, nikako ih ne doživljavam kao Ahmed Nurudin (“Derviš i smrt”, Meša Selimović), koji kaže da su četrdesete “…ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”.
Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i
Zaljubila sam se. Ponovo. U Boku Kotorsku. I tako opravdala naziv prošlonedjeljne pješačke ture “Love Is In The Air” (Ljubav je u vazduhu). Ako se broji ovakva ljubav, svakako.
“Idem na planinarenje”, radosno sam, umjesto jednostavnog “ne mogu”, protekle sedmice odgovarala svima koji su me pozivali na druženje.
Iako sam odrasla na Neretvi, naučila sam da plivam u vodama Cijevne. To je zato jer sam svaki ljetnji raspust, dok sam odrastala u Mostaru, provodila u Crnoj Gori i jer su nas, mene i drugu djecu iz familije, ujak i tetak ljeti uvijek vodili na Cijevnu. Znala sam svaki kamen na Gusinjskoj, na plaži Trgaja…
Oni jedno drugo nisu osvajali, nisu se jedno drugom udvarali i zavodili se međusobno. Zbližili su se, kako kažu, prirodno, baš onako kakvo je i okruženje u kojem borave – planine i priroda.
Kada vas neko prvi put opomene i kaže vam da za sobom, dok boravite u prirodi, ne ostavljate čak ni organski otpad, jer “u prirodi nije lijepo vidjeti na primjer koru od banane”, “niti divlje životinje treba da navikavamo na netipičnu hranu”, možda ćete se nasmijati. Zamislite da se, recimo, medvjedi navuku na sendviče sa pršutom? Ne bacati čak i organski otpad, jedan je od principa koje učesnike tura nastoji da