Jedan od najstarijih gradova na Jadranu, grad u kojem život buja već 25 vjekova, Ulcinj je grad bogate istorije, legendi, gusara, i danas u svijetu poznatih pomoraca. Ulcinj je grad maslina, na koje su mještani posebno ponosni. One su svjedoci događaja koji su se odigravali na ovim prostorima tokom više od dva milenijuma…
Bila je u to vrijeme student i, ne sjećam se baš koji je ispit u pitanju, ali sestra me zamolila da joj pomognem oko upitnika o Podgorici – šta je to što biste pokazali posjeticima koji dođu u glavni grad Crne Gore?
Da sam u Rožaje stigla dvadesetak, do mjesec dana ranije, mogla sam da probam kajakanje Ibrom. Ali nisam.
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
40 mi je godina i ne, nikako ih ne doživljavam kao Ahmed Nurudin (“Derviš i smrt”, Meša Selimović), koji kaže da su četrdesete “…ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”.
Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i
Zaljubila sam se. Ponovo. U Boku Kotorsku. I tako opravdala naziv prošlonedjeljne pješačke ture “Love Is In The Air” (Ljubav je u vazduhu). Ako se broji ovakva ljubav, svakako.
“Idem na planinarenje”, radosno sam, umjesto jednostavnog “ne mogu”, protekle sedmice odgovarala svima koji su me pozivali na druženje.
Iako sam odrasla na Neretvi, naučila sam da plivam u vodama Cijevne. To je zato jer sam svaki ljetnji raspust, dok sam odrastala u Mostaru, provodila u Crnoj Gori i jer su nas, mene i drugu djecu iz familije, ujak i tetak ljeti uvijek vodili na Cijevnu. Znala sam svaki kamen na Gusinjskoj, na plaži Trgaja…
