Svakog trenutka istraživači i naučnici širom Evrope otkriju novu vrstu kičmenjaka. U Crnoj Gori, jedan od njih, prokletijski gušter, otkriven je prije devet godina, u okolini Bukumirskog jezera.
Nedavno sam na treningu za posmatranje ptica na Solilima kod Tivta upoznala Damiru, ljubaznu domaćicu ovog bloga, koja mi je ponudila da nešto napišem, pošto smo brzo došle do zaključka da smo na sličnim talasnim dužinama kada je riječ o ekologiji. Imale smo priliku da slušamo Roka Rozmana, istinskog zaljubljenika u prirodu, rijeke i ptice, da posmatramo ta predivna stvorenja koja dolaze na Solila iz cijele Evrope, neke od njih
Za velike stvari vam ne trebaju veliki novci i planovi. Samo jaka i iskrena želja. Dokaz za to je Rok Rozman.
Nisam biolog. Ni ekolog. Ni pejzažni arhitekta. Ni ništa slično što podrazumijeva profesionalno bavljenje florom i faunom. Samo volim prirodu i učim usput.
Lipe ispuštaju sok i zbog toga kola ne mogu da parkiraju ispod lipa. Čitam i ne vjerujem. Lipe ispuštaju sok i zbog toga kola ne mogu da parkiraju ispod lipa. I to kaže neko čiji je posao zaštita životne sredine.
Iz Mostara, gdje sam odrasla, pamtim dva mirisa. Miris uglja, zbog centralnog grijanja. I miris lipa. Da, lipe me uvijek podsjete na Mostar.
“Jadna mala izvrnuta Crna Goro. Dno ti na vrhu stoji”. Pročitah jutros ovaj komentar na portalu Vijesti. Smiješno. I tužno.
Znate li gdje je ovo? Išla sam tako naokolo i pokazivala ljudima fotografiju travnate terase, smještene na krovu, odakle se pruža lijep pogled – istočno na Dečić i Prokletije, južno na Bulevar Josipa Broza i zapadno na dio grada preko Morače.
Nedjelja. U pet minuta do 10 sati jedino smo budni Tijana, Andrija i ja. Ja jer inače ustajem rano i kad mi se neće, jer moji psi skaču na noge i prije sedam.
Ćemovsko polje jedna je od nekolicine preostalih stepa na Balkanu. Specifičnost stepe odlikuje se jakim udarima vjetra koji dozvoljavaju samo nisku vegetaciju.
