Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Pljevlja sam prvi put vidjela krajem devedesetih. Bila je zima, išli smo iz Sarajeva za Gusinje, gdje sam u to vrijeme radila kao urednik “Plavsko-gusinjskog glasa”, mjesečnika za dijasporu. Neko je u kombiju pokazao rukom prema prozoru i rekao “ono su Pljevlja”. Vidjeli smo samo maglu.
Samo tri dana nakon što je u Parizu usvojen sporazum o klimi, koji se dijelom odnosi na napuštanje fosilnih goriva sredinom vijeka i prelazak na obnovljive izvore energije, Vlada Crne Gore se vratila starim temama – izgradnji drugog bloka Termoelektrane (TE) Pljevlja i priči o istraživanju i proizvodnji ugljovodonika u crnogorskom podmorju.
Jednom sam vozila bicikl ulicom koju zovemo 88 (osam osam). Podgorica, Stari aerodrom, Bulevar Josipa Broza. Vozila sam trotoarom. Jer vjerujem da je bezbjednije, nego biciklati podgoričkim ulicama.
Komunalna policija Glavnog grada, uz saradnju sa Upravom policije i Zelenilom, kontroliše pojavu nelegalne sječe drveća, a prethodnih dana, dežurna služba nije dobila nijednu prijavu u vezi sječe na Ćemovskom polju.
Ljubomiru Nikiću priznajem da zaista umije da me nasmije. Dobro. Kad on nešto uradi, to izgleda kao dobar vic.
Hajla, moja još do kraja neispričana priča. Ljetos, dok sam se igrala turiste u zavičaju, nisam popela vrh. I nisam ispunila obećanje da ću to uraditi do kraja ljeta. Mislila sam – zavičaj nigdje neće pobjeći, do Hajle se može kad god čovjek poželi.
Priča mi davno snaha iz Luksemburga kako im je u dvorištu kuće jedno drvo dušu uzimalo s jeseni. Lišće počne da opada, pa začepi odvod za vodu, voda nema kud i poplavi im dvorište. Tražili su, kaže, dozvolu gradskih vlasti (okolina grada Luksemburga) da posijeku drvo. Da, DOZVOLU su tražili. I još je trebalo da plate zbog te sječe neku hiljadu eura. Ali, gradske vlasti su procijenile da to drvo mora da
Regulisanje i zaštita obala rijeke Ribnice, zabrana izgradnje. Regulisanje i zaštita obala rijeke Ribnice, zabrana izgradnje. Regulisanje i zaštita obala rijeke Ribnice, zabrana izgradnje. Regulisanje i zaštita obala rijeke Ribnice, zabrana izgradnje…
Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i
