Šegaj! Neće lipe Nikšićem mirisati!
Iz Mostara, gdje sam odrasla, pamtim dva mirisa. Miris uglja, zbog centralnog grijanja. I miris lipa. Da, lipe me uvijek podsjete na Mostar.
Damira KALAČ
Podgorica nije samo grad, upoznajte okolinu: Krug oko Korita, 65 km radosti!
Bila je u to vrijeme student i, ne sjećam se baš koji je ispit u pitanju, ali sestra me zamolila da joj pomognem oko upitnika o Podgorici – šta je to što biste pokazali posjeticima koji dođu u glavni grad Crne Gore?
Doživi Rožaje ili kako da uživaš kao turista u mom zavičaju
Da sam u Rožaje stigla dvadesetak, do mjesec dana ranije, mogla sam da probam kajakanje Ibrom. Ali nisam.
Četvrt vijeka kasnije, u ekološkoj državi mi i dalje čistimo smeće
“Jadna mala izvrnuta Crna Goro. Dno ti na vrhu stoji”. Pročitah jutros ovaj komentar na portalu Vijesti. Smiješno. I tužno.
Želiš da gajiš paradajz ili ti je draži kafić na krovu zgrade?
Znate li gdje je ovo? Išla sam tako naokolo i pokazivala ljudima fotografiju travnate terase, smještene na krovu, odakle se pruža lijep pogled – istočno na Dečić i Prokletije, južno na Bulevar Josipa Broza i zapadno na dio grada preko Morače.
Ovo su doktori za čistoću!
Nedjelja. U pet minuta do 10 sati jedino smo budni Tijana, Andrija i ja. Ja jer inače ustajem rano i kad mi se neće, jer moji psi skaču na noge i prije sedam.
Vranjina je uživanje, i krš i drača
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
Ulcinjska solana: Flamingosi su danas tu, sjutra – ko zna…
40 mi je godina i ne, nikako ih ne doživljavam kao Ahmed Nurudin (“Derviš i smrt”, Meša Selimović), koji kaže da su četrdesete “…ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”.
Čiko Budova tura: Velja gora, mjesto odakle se vidi Crna Gora
Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Pljevlja nisu samo magla i zagađen vazduh…
Pljevlja sam prvi put vidjela krajem devedesetih. Bila je zima, išli smo iz Sarajeva za Gusinje, gdje sam u to vrijeme radila kao urednik “Plavsko-gusinjskog glasa”, mjesečnika za dijasporu. Neko je u kombiju pokazao rukom prema prozoru i rekao “ono su Pljevlja”. Vidjeli smo samo maglu.