Kad je prije dvije godine, početkom maja, do mene stigla vijest o rušenju hotela “Durmitor” na Žabljaku, o tome nisam ni čula ni vidjela na televiziji i portalima značajnijih crnogorskih medija. Prva vijest stigla je sa Fejsbuka.
“Dajte mi pola kilograma sira”. “Joooj nemam vam one plastične kutije, ne znam…” “Ma nema veze, stavite u kesu”. “Može kesa?” “A naravno! Znate, kad sam bila dijete, pa me majka slala na pijacu, sir su mi pakovali u kese, ne znam kad smo počeli da koristimo ove plastične kutije uopšte?” Odrastala sam osamdesetih, u Jugoslaviji. Uživala sam u odlascima na pijacu, bila sva važna zbog činjenice da roditelji imaju
Bar pamti. Sedamnaestog januara prošle godine, u dvorištu Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, posječeno je više od 80 stabala čempresa. Višedecenijska stabla posječena su kako bi se na toj lokaciji gradio vrtić. Građani Bara nedjeljama su vodili borbu za spas čempresa i držali straže kako bi zaštitili drveće. Uprava grada ostala je nijema na proteste i preko 4.000 potpisa građana. Stabla su posječena, uništeno je školsko dvorište. Barani su ipak
Za poklone je uvijek pravo vrijeme. Pa ipak, nekako se posebnim čini baš ovo uoči i tokom novogodišnjih i božićnih praznika. Jedna mila Jelena nedavno je na Fejsbuku objavila poziv svima nama da kada biramo darove, umjesto velikih korporacija i firmi, kupovinom kod njih, ipak podržimo male, lokalne proizvođače, zanatlije, umjetnike i mlade preduzetnike. Jer, kaže, tako ćemo darivati “super kvalitetne, krativne i originalne poklone, koji su jedinstveni, a ne
Žene iz svih krajeva Crne Gore okupljene sa istom željom – da podrže prijevremeno rođenu djecu, već godinu dana za odjeljenja neonatologije u Podgorici i Bijelom Polju izrađuju hobotnice, kapice i prekrivače za inkubatore u kojima prerano rođene, bebe rođene sa malom kilažom… provode prve dane života.
Predavač sam na kursevima računara preko deceniju. I najveći izazov u učionici za mene ne predstavlja da polaznike naučim da savršeno formatiraju tekst, da ih pretvorim u magove za Excel ili da kreiraju prezentacije sa kojih ne možete da odvojite pogled. Najveći izazov je da naučim ljude da vjeruju da oni mogu da savladaju vještinu rada na računaru, jer – rad na računaru je, to ponavljam kao mantru, ništa više
“Ljudi po svojoj prirodi mogu dugo da rade ono što vole, dok ono što ne vole ne mogu. To ima vrlo malo veze s voljom. Pa ipak, koliko god čovjek imao jaku volju, koliko god da ne voli da gubi, neće moći dugo da radi ono što mu nije po volji. A ako i uspije, to onda nije dobro za zdravlje. I zato ja nikada nikome od svojih poznanika nisam
Niko ne zna odakle Negro na ulici – da li je tu rođen ili je pas kojeg su napustili vlasnici. Kako god da je dospio tu, da je čovjek, sigurna sam da bi nam ispričao da nije ni sanjao da će podgorički asfalt uskoro zamijeniti Španijom, gdje će na ostrvu Tenerife živjeti sa Kristinom i Brajanom i njihova dva udomljena psa.
Tih godina dok smo živjeli u Mostaru, imali smo u komšiluku sjajnu tetu Lenku koja bi nam često prepričavala svakojake novosti iz zemlje i svijeta. I na svako pitanje je li moguće, gdje je to čula… teta Lenka bi kao potvrdu istinosti izrečenog samo kratko rekla “pisalo je u Nadi“. Nada je bio magazin za žene i porodicu, kao danas Glorija, Gracija… Sve što je pisalo u Nadi, moralo je biti
Imam 44 godine. I nemam djecu. Mnogo puta sam čula pitanje – što ne rodiš jedno. Nekad bih samo odmahnula rukom. Nekad bih pitala “šta koji moj”… Bilo je, a ima i danas dana kad se raspadnem do u najsitnije djelove. Slomim se. Nemoj da mi govoriš da rodim. Možda ne želim. I to je moje pravo. A možda sam baš danas saznala da još jedan pokušaj da zatrudnim – nije uspio.
