Karolina Ilić bi, da su mediji o njoj pisali prije dvije godine, bila vjerovatno predstavljena samo kao turistički vodič. Danas, Karolina je „Baranka koja je osvojila Alpe“, „prva Baranka koja je osvojila najviši vrh Evrope – Elbrus“… i – kada u februaru osvoji jedan od argentinskih planinskih vrhova, biće druga žena iz Crne Gore kojoj je to uspjelo.
Rođena u Rožajama devedesetih, u porodici likovnih umjetnika, Đulija Kardović godinama uspješno radi kao frizerka u salonu koji je njen. Ali ona nije “obična” frizerka. Ona je frizerka sa bezbroj interesovanja.
Bila je u to vrijeme student i, ne sjećam se baš koji je ispit u pitanju, ali sestra me zamolila da joj pomognem oko upitnika o Podgorici – šta je to što biste pokazali posjeticima koji dođu u glavni grad Crne Gore?
Da sam u Rožaje stigla dvadesetak, do mjesec dana ranije, mogla sam da probam kajakanje Ibrom. Ali nisam.
Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to. Dokaz za to je Vranjina.
40 mi je godina i ne, nikako ih ne doživljavam kao Ahmed Nurudin (“Derviš i smrt”, Meša Selimović), koji kaže da su četrdesete “…ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”.
Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Pljevlja sam prvi put vidjela krajem devedesetih. Bila je zima, išli smo iz Sarajeva za Gusinje, gdje sam u to vrijeme radila kao urednik “Plavsko-gusinjskog glasa”, mjesečnika za dijasporu. Neko je u kombiju pokazao rukom prema prozoru i rekao “ono su Pljevlja”. Vidjeli smo samo maglu.
Hajla, moja još do kraja neispričana priča. Ljetos, dok sam se igrala turiste u zavičaju, nisam popela vrh. I nisam ispunila obećanje da ću to uraditi do kraja ljeta. Mislila sam – zavičaj nigdje neće pobjeći, do Hajle se može kad god čovjek poželi.
Ja sam Kalač. Po ocu. Iz sela Gusnice, Kalače, kod Rožaja. Nisam nikad živjela u Rožajama. Rođena sam u Titogradu, odrasla u Mostaru. Kad smo došli iz Mostara 1992, ostali smo u Podgorici. Jednom je tata pomenuo da idemo u Rožaje, jer nismo imali ništa. Lakše je, mislio je, podnijeti nemaštinu među svojima. Nismo otišli. Svoje imamo i u Podgorici, pa smo ostali tu. Veći grad, misli čovjek, veće i
