Hvala za prvu planinarsku turu, tada nisam ni znala koliko će to meni da znači. Šesnaest godina od naše prve šetnje planinama Crne Gore, tada u organizaciji Montenegro Phototrekkinga, prijatelju koji me je tada pozvao na turu, poslala sam poruku zahvalnosti.
Same žene u planini, ponosne smo lani bile moje prijateljice i ja nakon što smo prvi put same pošle u planinu, na Maja Berizdolit (1.979, Prokletije, Albanija), pa još po snijegu, a potom više puta u toku prošle godine ponavljale to, nas dvije, nas tri, ili pet, uglavnom – žene same. I onda sam u subotu, aprila petog, u planinu pošla sasvim sama.
Slovenija ima samo tri puta više stanovnika od Crne Gore, a ima 60 puta, ŠEZDESET PUTA više planinara.
Neću da kažem da mi nismo još počeli taj put, ali – mora neko jače da zakotrolja taj kamen…
Susret sa prijateljem prije 14 godina koji je Rajka Popovića i njegove sinove Dejana i Vuka tada uveo u svijet planinarenja, nedavno je krunisan usponom oca i starijeg sina na jedno od najozloglašenijih alpinističkih odredišta, sjevernu stijenu Ajgera (Eiger), 1.800 metara čiste stijene Bernskih alpa.
Osjetiti pod nogama uspon na neke od najviših vrhova, želja je i izazov za svakog planinara. Izuzetak nije ni Musala, najviši vrh Balkana i planine Rila, u Bugarskoj. Uspon na Musalu tehnički nije zahtjevan kad se organizuje u ljetnjim mjesecima. Zimi, mnogo toga zavisi od dana…
Vremenska prognoza u danima pred polazak grupe planinara iz Crne Gore u Italiju, na Dolomite, nije obećavala. Naprotiv. Sedmicu dana prije puta, sredinom septembra, Evropu, tada i Crnu Goru, pogodilo je jako nevrijeme. U ekipi, među kojima su i tri člana Televizije – Ljiljana Raičković, Gordana Miljković i Mihailo Milošević, te reporterka dnevnih novina “Vijesti”, Damira Kalač, na dnevnom nivou razmjenjivale su se informacije o prognozi. Snijeg, kiša, kiša, snijeg…
Bravo! Jedno po jedno, iz grupe od dvadesetak zaljubljenika u planine iz Crne Gore, među kojima i reporterka “Vijesti”, prolazili su završnu dionicu ferate Sokolov put, na Romaniji, gdje ih je na kraju avanture, napisano na stijeni, čekalo “bravo”.
Čak i ne pamtim godinu kada sam prvi put bila na Sinjajevini. Sigurno je prošlo deset, možda neka preko, sa sigurnošću znam samo da je bila nedjelja. Nedjeljom sam tih godina bila redovan učesnik planinarskih tura, bilo je to vrijeme kad nisam priželjkivala godišnji odmor, jer su vikendi sa planinarima bili dovoljna terapija od svega negativnog što bi se u meni sakupilo tokom radne sedmice. Bila je nedjelja, a Montenegro
Gusta zimzelena šuma, planine u pozadini i, u kotlini, sakriven u magli, hotel “Durmitor”. Pozadinska fotografija koja se pojavljuje prilikom zaključavanja ekrana na Windows 10 operativnom sistemu privlačila je pažnju korisnika, pa su se na forumima raspitivali gdje je snimljen prizor koji ih je, od toliko drugih, ostavljao bez daha. Prizor sa Žabljaka snimljen u Ivan dolu, u dolini Pitomine, nakon što hotel, kako je planirano, bude srušen, svakako će
Karolina Ilić bi, da su mediji o njoj pisali prije dvije godine, bila vjerovatno predstavljena samo kao turistički vodič. Danas, Karolina je „Baranka koja je osvojila Alpe“, „prva Baranka koja je osvojila najviši vrh Evrope – Elbrus“… i – kada u februaru osvoji jedan od argentinskih planinskih vrhova, biće druga žena iz Crne Gore kojoj je to uspjelo.
