Postoji jedna vrsta vrbe, crvena vrba, koju još zovu rakita ili iva. Postoji mnogo sela i rijeka na ovim našim prostorima koje nose ime Rakita. Jedno selo u Srbiji po imenu Rakita, a kroz koje protiče mala Rakitska reka, već dugo istinski pati i prolazi kroz pravu kalvariju, koju mnogi neće da vide.
Za muke stanovnika Rakite prvi put sam čula krajem prošle godine, kad je Desimir Stojanov, zvani Desko, iz ovog sela govorio na skupu u Kući ljudskih prava u Beogradu o torturi koju doživljavaju. Sjećam se da je bilo veoma emotivno, kao i njegov nastup u emisiji Tanje Vojtehovski, koju sam sredinom decembra gledala zajedno sa majkom u rodnoj Boki.
Mamu je ova iskrena ispovijest veoma potresla, dotad nije znala puno o problemima koje donosi izgradnja mini hidroelektrana. Deska sam upoznala na velikom protestu protiv MHE u Beogradu 27. januara ove godine i poklonila mu nekoliko fortunela iz naše bokeljske bašte. To je mali agrum jajolikog oblika koji, kad se jede sa korom, bude sladak, u protivnom je kiselkast. Fortunela asocira na sreću.
Međutim, nesreća Rakitske reke i seljana nikako da se okonča. Čini se da neko uživa da posmatra kako ovi ljude pate, iako može da im pomogne. Jednostavnim poštovanjem zakona i Ustava Republike Srbije.
Kad je upućen poziv zainteresovanima da posjete Rakitu u okviru akcije za rijeke Balkana, brzo sam se prijavila. Prvo smo vidjeli stepen devastacije predivne Jošaničke banje na obroncima Kopaonika, da bi se zatim uputili na istok Srbije.
Od Pirota do Rakite ima nešto više od pola sata vožnje, put prolazi pored rijeke Jerme. Nekad je tuda išla uskotračna željeznička pruga od Sukova do Rakite i njom se najviše prevozio kameni ugalj iz rudnika iznad Rakite. Rakita je još dvadesetih godina imala bioskop, a u kraju je 1929. godine snimljen i nijemi film “Rudareva sreća”, koji promoviše rudno bogatstvo ovog kraja, ali i donosi ljubavnu priču između rudara i ćerke vlasnika rudnika. Do šezdesetih godina smatrao se izgubljenim, a sada se može pogledati na jutjubu.
Meni je kanjon Jerme fascinantan. Volim kamen, rođena sam tamo gdje dodiruje more – u Kotoru, koji sam ima nekoliko neobičnih rijeka pored svog starog grada.
Čitava priroda na putu do Rakite je predivna, čarobna. Zapisaće novinar beogradskog lista Vreme 21. aprila 1931. godine:
“Kroz jednu lepotu kojoj nema ravne, kroz kraj istesan od masivnog stenja na čijim se vrhovima lepršaju usamljeni borovi, zjape otvorene pećine i veru se stada koza; pokraj jedne ćudljive rečice koja ponekad valja čitave bregove; kroz retka sela u kojima se podižu dvospratne kuće sa balkonima i svodovima; kraj skromnih manastira zidanih na izmaku srpskog carstva, probija se pruga preduzeća Jerma i vodi nas u svoj rudnik iznad sela Rakite. I kada čovek prolazi prvi put kroz ovaj nepoznat i udaljen kraj oseća koliko su njegove lepote retke i velike.”
Prvi put sam u ovom dijelu Srbije. Sve mi je nepoznato, pejzaži, toponimi. Osim imena Rakita. Dočekuju nas poznati grafiti “Ne MHE”, “ORSP” i onaj koji te tako rastuži “Život nema – smrt ne doodi”, na lokalnom šopskom govoru, a na zidu lokalnog doma kulture. Prelazim preko kamenja Vučidelske reke, toliko je plitka. Malo dalje uliva se u Rakitsku reku, iznad koje je mali most. Vodostaj je nizak, a njeno korito izrovareno i uništeno.
Blizu upravne zgrade nekadašnjeg Rudnika Jerma je vodozahvat, silni beton protiv malene rijeke.
Nizvodno se postavljaju cijevi. Tamo srećem i Milicu Marušić, Dušana Bodirogu, Ćutu, Milana Pešića i Aleksandra Panića, koje sam dotad znala samo sa Fejsa. Desku prenosim pozdrave Rašita Markovića iz Plava, takođe velikog borca za zaštitu rijeka od zla zvanog mini hidroelektrane derivacionog tipa.
Desko spominje kako je nedavno viđena srna kako pije vodu iz rijeke, te da u rijeci ima rakova.
Tako divno priča o vodi, kao da slušaš lekciju iz istorije za peti razred o velikim civilizacijama nastalim pored rijeka.
“Reka nama znači sve“, još kaže.
Sve je snimljeno, napisano o ponašanju obezbjeđenja, zatim onog lika iz Paraćina koji navodno brani rijeke, a sa sobom dovodi ekipu Tanjuga, da izmišlja i fabrikuje laži kao u najcrnja vremena devedesetih. To ovi mirni ljudi nikako nisu zaslužili! Ipak niko nije povrijeđen, što je najvažnije.
O tome pričam i Bodirogi, koji me snima za video iz Rakite.
Spominjem Roka Rozmana, aktivnog borca za balkanske rijeke, kog sam upoznala prije skoro tri godine na jednoj radionici o posmatranju ptica u Solilima u Boki Kotorskoj i zapravo prvi put čula o problemu sa mini hidroelektranama na Balkanu.
Sve je povezano, ptice, rijeke, planine, ljudi. Ne dešava se samo ljudima u Rakiti, svima nam se dešava.
Zaboravljam da tražim rakitu pored Rakitske reke.
Ručamo u Domu kulture, Minja Nikolić iz Temske donosi nam staroplaninske specijalitete, i onaj divni, jednostavni kolač sa višnjama, koji je nekad pravila moja baba iz Sakulje kod Lazarevca, a koje je nestalo kad sam bila mala, jer se nalazilo na nalazištu uglja.
Zamišljam priredbe u domu, filmske predstave. Dom je nedavno oživio glumac Tihomir Stanić sa monodramom “Na Drini ćuprija”. Svi imamo potrebu za kulturom, ma gdje živjeli.
Sa Danilom Stojanovim stižem da popričam malo o seoskoj biblioteci. Zorica Stojanov, žena Deska Stojanova, priča nam da su ljudi na izmaku snage. Ipak, ne može da se ne osjeti dijelić optimizma u njenom glasu, bez njega ne bi bi bilo života protekle dvije godine, koliko traje agonija. Pitam je o lokalnom govoru, priča mi kako mještani koriste riječ kvo za upitnu zamjenicu što, što mi je simpatično i prvi put čujem za to.
Nekoliko sati u Rakiti brzo je prošlo. Ostavljamo Rakitu i njene ljude da se bore protiv cijevi, rušenja vodenica, ugrožavanja imovine, sigurnosti. Svako od nas je nešto napisao, fotografisao, doprinio da se čuje o njihovoj borbi.
Nadam se da ona nije uzaludna i da će doći dan slobode za Rakitsku reku i druge rijeke Srbije i Balkana.