Visina koju penjete i nadmorska visina koju je neophodno savladati tokom uspona nisu mjerilo težine jedne planinarske, trekking ili zovite je kako hoćete ture. Zapamtite to.
Dokaz za to je Vranjina.
Kad smo u nedjelju, prvog dana proljeća, kretali na turu, još sam bila pomalo ljuta na sestru jer je ostala nedorečena na moju molbu da vodimo pse sa nama na izlet. Rekla je hajde da pođemo mi, izvidimo teren, pa ćemo drugi put na Vranjinu, sa psima, u svojoj režiji. Kako da ne.
Vranjina nije mjesto za četvoronošce, osim ako nisu koze. Vranjina nije mjesto za djecu. Ni za manje spretne.
Nije da je nemoguće da će bilo koja od ovih kategorija učesnika uspješno savladati predviđenu rutu, ali – ja bih vam savjetovala da ne rizikujete. Posebno ako želite da stignete i do manastira Svetog Nikole.
Krš i drača. To je Vranjina.
A opet, iako sam u nedjelju došla kući umorna i izgrebana, pošla bih ponovo na Vranjinu. I prošla sve isto.
Jer, Vranjina je i mjesto odakle možete da uživate u prizorima koje malo koji vidikovac može da vam pruži. Skoro kao Velja gora, odakle se vidi sva Crna Gora…
Sa Vranjine se vidi Grmožur – ostrvo koje su Crmičani nekada zvali “Ostrvo zmija”, a ornitolozi danas i “Ostrvom ptica”. Odavde ćete vidjeti Virpazar, Dodoše, Žabljak Crnojevića, manastir Kom.
Sa Vranjine se vidi i Skadar, te vrhovi Rumije, Lovćena… a ako imate sreće, možda vidite i Kučke planine i Prokletije…
Mala Venecija
Vranjina je jedno od pedesetak ostrva na Skadarskom jezeru. Zapravo, Vranjina je nekad bila ostrvo i to najveće i najviše, a kažu i najljepše na Jezeru. Danas je ono nasipom spojeno sa kopnom sa obije strane Skadarskog jezera i pretvoreno u poluostrvo.
Vranjina je jedno od najstarijih sela na Skadarskom jezeru i zovu je još i “Mala Venecija”.
Ne čudi onda što jedan od restorana u mjestu nosi baš naziv – “Venecija”. Odatle smo oko 9.00 sati i krenuli na Velji vrh.
Polazna tačka se nalazi na oko 11 metara nadmorske visine. Pred nama je savladavanje oko 300 metara visinske razlike, jer Velji vrh je na 303 mnv.
Iako je izgledalo kao da smo prešli kilometre, zapravo smo pješačili svega oko 1,5 km.
Velji vrh je za našu grupu, a bilo nas je kao na Solani – dva puna autobusa, plus oni koji su došli svojim autima, dakle preko 100 ljudi, bio mjesto razdvajanja.
Jedna grupa se odatle, šetnjom od oko 2 km, spustila na zapadnu stranu Vranjine kod uprave Nacionalnog parka Skadarsko jezero.
Grupa u kojoj sam bila i ja je pošla jugoistočno, ka manastiru Svetog Nikole. I ponovo, nismo hodali dugo, tek dva kilometra, ali krševit teren i drače su otežavali šetnju i djelovalo je kao da hodamo mnogo duže.
U prilikama kao što je ova, uvijek me iznova oduševi sa kojom lakoćom ljudi koji se međusobno ne poznaju, priskoče u pomoć jedni drugima, u slučaju kad vodič nije u blizini. I uvijek rado ponovim i trudim se da naučim i one koji su prvi put na turama, da kad naiđu na granje ili drače, što je bio slučaj sa nama, rukom ako mogu pridrže stabljike dok onaj iza njih ili ne prođe ili ne prihvati stabljiku i zaštiti onog iza sebe.
Na Vranjini je teren krševit i nije neobično da smo nailazili na kamenje nestabilno pod nogama. Ako ste u prilici, takav kamen ili uklonite sa staze ili upozorite ljude iza vas da nailaze na klimav teren.
Ne vraćajte se sa Vranjine ako niste posjetili manastir Svetog Nikole
Kad smo krenuli iz Podgorice, bilo je pitanje da li ćemo tokom ture uopšte stići do manastira Svetog Nikole. Možda da. Možda ne.
Na prvoj pauzi, tek na oko pola sata od polaska, na livadi između vrha Kosmača (273 mnv) i Veljeg vrha, Darko, vodič Montenegro Phototrekkinga i organizator ture, ponudio je i šetnju do manastira. Malo u šali, malo iz zbilje, upozorio je da šetnja neće biti lagana, da nas čekaju “krš i drača”, ali to je svakako stvarnost Vranjine, ono što bi nas čekalo tokom šetnje bilo kojim njenim dijelom, pa je nas oko 40 riješilo da ide.
I nismo se pokajali. Niko od nas. Preporučujem da, ako ste već na Vranjini i u prilici ste da posjetite i manastir, to nikako ne propustite. Jednostavno, tura nije kompletna bez toga.
Manastir Svetog Nikole se nalazi na istočnoj padini poluostrva. Podignut je 1233. godine, u vrijeme Nemanjića i prvog zetskog episkopa Ilariona. Njegovo vlastelinstvo bilo je u to doba jedno od najvećih u Crnoj Gori.
Nedaleko odatle je ekipa Bushcraft Montenegro prije dvije godine podigla kamp za preživljavanje i tu sam naučila kako da budem Ber Grils :)
“Manastir Svetog Nikole na Vranjini je u zetskoj državi imao značajnu kulturnu i političku ulogu.
Više puta je stradao u turskim napadima, da bi 1862. godine bio potpuno srušen. Od srednjevjekovnog kompleksa nema arhitektonskih ostataka. Starom manastiru pripadala su tri zvona, svojevremeno pronađena zakopana ispred crkve. Livena su u Veneciji u XIV i XV vijeku. Čuvaju se u Cetinjskom manastiru.
Godine 1886. knjaz Nikola obnavlja manastir. Crkva je dobro očuvana jednobrodna građevina, sa trodjelnim zvonikom na pročelju. Za podizanje konaka veže se knjaževa zamisao da svoje brojne kćerke, ako se ne udaju, zamonaši u ovom manastiru. Prostrana zgrada konaka izgorela je u nekom požaru i do danas je u ruševnom stanju.” (Nacionalni parkovi)
Iako je plan ture predviđao uspon na jedan vrh na Vranjini, moja grupa je u nedjelju, tražeći od manastira put do magistrale, prešla još oko 2 km i popela još jedan vrh – onaj na Kosmaču.
Zdravlje iz drače
Na Vranjini, u onom kršu, ima puno pelima, kod nas poznatog i kao žalfija (Salvia officinalis). Pelim je od davnina cijenjen po ljekovitim, aromatičnim (začinskim) i medonosnim svojstvima.
Možda zvuči nevjerovatno, ali i drača (Paliurus spina christi) se, kaže Darko, u našim krajevima smatra veoma ljekovitom.
“Drača je odavno poznata kao antiseptičko sredstvo što se uspješno koristi kod proliva, dizenterije (srdobolje), zapaljenja debelog crijeva te u liječenju nervnih i reumatičnih bolesti.” (Natura Medica)
“Blago ljudima koji žive ovdje, oni mogu da uživaju u ovome svaki dan”, iako izgrebana i umorna, kao i drugi učesnici ture, jedna djevojka, mislim da se zove Jelena, u jednoj je rečenici opisala sve ono što Vranjina na kraju jeste.
Vranjina jeste krš. I drača. I opet krš. I drača. Ali Vranjina je i sjajan doživljaj, avantura, mjesto odakle se pruža sjajan pogled na Skadarsko jezero, koje je dom za više od 260 vrsta ptica i 48 vrsta riba.
A pričalo se da u Jezeru živi i čudovište, visoko tri i dugačko čak 40 metara.
“Veličina nemani zavisi od vrste i količine vina koje pijemo”, šaljivo je na priču o crnogorskom “čudovištu iz Loh Nesa” odgovarao ornitolog Ondrej Vizi…
O turama koje Montenegro Phototrekking priprema za naredni period, pogledajte na Facebook stranici organizacije, čiji je moto “Na našim turama nema nepoznatih, već samo prijatelja koje još niste upoznali”.
Permalink
Inace, uzivala sam u tekstu, kao i u svim tvojim tesktovima. Na turu nisam posla jer nisam bila u Crnoj Gori. Sad mi je drago, jer bi sa mnom isla i malena. Ovako cemo cekati da: ona poraste a ja jos malo steknem kondiciju.
Permalink
Hvala Tajči na čitanju i komentaru! Zaista mislim da Vranjina nije za djecu, možda do prve livade gdje je pauza, a to možete i same ?
Permalink
Draca je cesto koriscena u mojoj porodici za probleme sa stomakom kad mi se dijete vrati sa mora u spicu sezone. Medjutim, nikad je nisam nasla u prodaji niti kada sam pitala nekoga iz Crne Gore. Nabavljala sam je na pijaci u Beogradu, ne znajuci gdje je beru.
Hvala ti na ovoj informaciji, pa cu pitat negdje ljude sa Vranjine ima li je ko.
Permalink
Vodič Darko bi mogao da zna, kao biolog. On mi je i rekao za draču na Vranjini