F. nikad nije bio agresivan prema drugima. Nije prijetio fizičkim nasiljem. Ali, godinama je govorio kako će zbog raskida veze da ubije sebe. I to je ponavljao u različitim situacijama. U početku na takve prijetnje možda samo odmahnete rukom. Vremenom postanu teret.
F. bi nekad od toga napravio predstavu. Nazove, pa govori kako je nesrećan i tužan, pa kako će sad, baš sad dok teče razgovor, baš sad da se ubije. I onda se čuje neki prasak. I onda čujete priču kako je ranjen. Noga, nije strašno. A do danas, a ovo se dešavalo kasnih devedesetih, ne saznate da li se taj pucanj, ikakav pucanj, ikad stvarno dogodio.
Tih kasnih devedesetih jedna Šejla nije ni rođena.
Tih kasnih devedesetih, isto, policija je zapošljavala s koca i konopca. I završi tako i F. u policiji. Zaduži pištolj. Ne prijeti on nikome, ali i dalje je nesrećno zaljubljen i nema njemu života sa drugim ženama. I – ubiće se.
Jednom je, već zaposlen u policiji, dugo, predugo, zvonio na interfon zgrade u kojoj smo živjeli. Znao je da sam sama, da su moji otputovali. Zvao, dozivao, eto “samo” da mi nešto kaže. A uvijek je bilo – samo, ali samo da mi nešto kaže.
Pozvala sam policiju.
Došao je policajac. S njim i F. Došli zajedno. Policajac da nas miri.
Kaže, pa hajde samo da, ali samo da porazgovarate. Nije vidio da sam u panici, da pogledom pratim svaki pokret koji F. napravi, posebno rukama, da ne krene ispod jakne. U mojoj glavi tu je negdje pištolj koji duži.
Ustala sam od stola u trpezariji, povukla policajca za sobom u sobu i ponavljala, jer nije čuo prvi put, ni drugi, ni treći, kad samo molila da ga samo, ali samo da ga skloni iz moje kuće.
Otišli su. Poslije nekog vremena, čujem, F. se napio, mahao onim službenim pištoljem i ranio jednu osobu. Odležao je, izašao. Ne znam kako živi danas.
***
Godina je 2002. Rodila se Šejla.
***
Kraj je 2020. Uselili smo u još jedan podstanarski stan. U prvim večerima probudila bi nas buka, muškarac je vikao na nekoga. Tada nismo znali ko su nam komšije, da li uopšte ima nekoga iznad nas.
Saznali smo kad su komšije lijepile plakate na ulaz zgrade da sazivaju kućni savjet i da se žale jer neko baca pelene.
Saznali smo, iznad nas su brat i sestra, ne mlađi od šezdeset, rekla bih. On brine o njoj. Ili bi trebalo da brine. Često je bilo to vikanje. Prijavljivala sam policiji, nekad ne baš sigurna je li pomoć treba ženi ili obama. I policija dođe. I ode.
Negdje s proljeća, vratila sam se taman iz šetnje sa psima, zatičem policiju, juri se oko zgrade, juri se kroz zgradu, traže nekoga. Tražili su onog komšiju iznad. Prijetio je momcima iz prodavnice u blizini, kažu, pominjao se i pištolj, rekoše poslije nije pravi.
Sačekala sam da trka stane, da komšiju smjeste u vozilo, spustila se ispred zgrade, do policajaca.
“Komšija ima sestru kojoj je, vjerujem staratelj. Prijavila sam ga više puta”.
Niko ništa.
“Da li ste provjerili da li je u stanu starija žena, ovaj čovjek kojeg ste priveli ima sestru. Ona ne može da brine o sebi”.
Niko ništa.
“Komšije imaju i psa, ne znam i to da li ste provjerili?”
“Aoo gospođo, koji pas, čovjek je mogao i vas da ubije”.
Odoše. Stan čovjeka kojeg odvodi policija i za kojeg niko u tom trenuku ne zna da li će i koliko biti zadržan, ostao je otključan. Rekli su mi iz policije. Preko veza i vezica došlo se do komšije, pa je on poručio da, eto, slobodno uđem.
U stanu pas i starija žena. Ona toliko nesvjesna događaja oko sebe da nije reagovala ni na onu viku policije, na viku brata kojeg odvode. Kad je ugledala mene na vratima spavaće sobe, nije vidjela ništa neobično da neznanka ulazi kod nje. Samo je odmahnula rukom da izađem.
(Ne)postupanje policije u odnosu na ženu i psa prijavila sam Savjetu za građansku kontrolu rada policije i Zaštitniku ljudskih prava i sloboda. Aprila dvanaestog. Niko ništa.
Prije manje od dva mjeseca dolazila je vatrogasna, gorjelo je u tom stanu. Već sam iseljavala, detalje ne znam. Komšije kažu – sestra je bila sama kući…
***
Jun, 26.
Šejla je napunila devetnaest.
***
Avgust, 26.
Šejla je policiji prijavila da je dan ranije njen bivši vjerenik dolazio pred kuću njenih roditelja, da je potom, iako je pokušala da ga spriječi, ušao i u kuću i zaprijetio.
“Ni na nebu, ni na zemlji nećeš bit drugoga, neću ti dat’ da se udaš za drugoga. Proliće se krv za ovu stvar. Život ti je u mojim rukama”.
Septembar, trideseti.
“Devetnaestogodišnja Šejla Bakija ubijena je hicima iz vatrenog oružja, dok je njen otac Šaban Bakija (42) teško ranjen u pucnjavi na Karabuškom polju u Tuzima”…
***
Kevin Mitnik, kažu “najpoznatiji haker u istoriji”, nakon što je sredinom devedesetih uhapšen zbog svog djelovanja, postao je stručnjak za bezbjednost informacionih sistema i tvrdi da je u osiguravanju bezbjednosti mreža najslabija karika – ljudski faktor. U takvoj situaciji, ne pomaže ni najbolja tehnologija, samo, kaže Mitnik – edukacija.
Tekst je objavljen na portalu Al Jazeera Balkan
