Niko ne zna odakle Negro na ulici – da li je tu rođen ili je pas kojeg su napustili vlasnici. Kako god da je dospio tu, da je čovjek, sigurna sam da bi nam ispričao da nije ni sanjao da će podgorički asfalt uskoro zamijeniti Španijom, gdje će na ostrvu Tenerife živjeti sa Kristinom i Brajanom i njihova dva udomljena psa.
Negrova filmska priča počela je u oktobru, kada su Kristina i Brajan došli na odmor u Crnu Goru. Medicinska sestra i njen momak, nakon što su posjetili Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, odlučili su se za nešto novo. Izabrali su Crnu Goru i zaljubili se u ono što su vidjeli.
“Jezera, plaže, rijeke, predivna Boka Kotorska, nacionalni parkovi… Oduševljeni smo ovom lijepom zemljom i njenim ljubaznim ljudima”, priča Kristina.
Uz mnogo lijepih slika koje su ponijeli iz Crne Gore, dodaje ona, gdje god su bili naišli su i na prizore velikog broja napuštenih životinja.
“Iako tužne, sve te životinje su uvijek bile slatke i prijateljski nastrojene. Teško je bilo gledati ih i pitali smo se šta kao turisti možemo da uradimo. Kupili bismo hranu i nahranili pse i mačke koje smo nalazili“.
Posljednje veče prije povratka u Španiju, Kristina i Brajan proveli su u Podgorici.
“Prolazili smo preko mosta Milenijum, kad smo naišli na napuštenog psa. Dali smo mu nešto hrane i produžili dalje”, prisjeća se Kristina prvog susreta sa Negrom.
Pas, koji tada još nije imao ime, nastavio je da ide za njima. Izgubili su ga iz vida u jednom trenutku, ali Negro ih je našao, legao ispred njih i samo gledao.
“Taj pogled je slomio moje srce. Šta da radimo”, pitala se Kristina.
U tom trenutku činilo se – ništa. Kristina i Brajan sjutradan su imali let za Barselonu, vratili su se u Španiju svojim životima. Ipak, onaj crni pas povrijeđene noge sa podgoričkih ulica nije im izlazio iz glava.
“Mučilo me to što naši životi idu dalje i nikog nije briga, pitala sam se da li će neko preuzeti brigu o njemu… Nisam mogla da zaboravim tog psa i odlučili smo da se vratimo u Crnu Goru”.
Povratak nije bio najjednostavniji – trebalo je naći avionske karte, a te koje su bile u ponudi bile su skupe, Kristina je morala i da se vrati na posao… Na kraju, nije bilo garancija i da će, čak i kad se vrate u Crnu Goru, uspjeti da pronađu psa kojeg traže.
Mnogo udruženja i veterinara, a svi ćute
“Tražila sam na internetu informacije o udruženjima za zaštitu životinja, veterinarskim ambulantama u Podgorici, pisala sam svima, ali – odgovora nije bilo. Mladić koji se zove Boris Jabučanin dao mi je kontakt Kristine Ćetković i ona me je uputila na dvije organizacije. Tako smo stupili u kontakt sa Dijanom Damjanović. Jedino je ona odgovorila na moje poruke, pokazala interesovanje i savjetovala nas šta bismo mogli da uradimo da nađemo psa”, priča Kristina.
Dijana i njena prijateljica Katarina autorke su Facebook stranice Moj ljubimac MNE. Kao ljubitelji pasa, stranicu vode volonterski, te kad su u prilici, pomažu da napuštene životinje nađu dom. Tako su na stranici objavile i molbu para iz Španije da im se pomogne da pronađu crnog psa sa podgoričkih ulica.
Ljudi su se javljali, slali fotografije pasa koji liče na Negra. Ali, nijedan nije bio Negro.
“Bilo je jasno da žele da pomognu. Bilo je jasno i da će biti teško, ali – kakve to veze ima”, Kristina i Brajan nisu odustajali.
Njih dvoje vratili su se u Podgoricu 7. novembra, riješeni da, ako ne uspiju da pronađu psa kojeg su tražili, pruže dom bilo kojem iz skloništa za napuštene životinje.
Drugog dana po povratku u Crnu Goru, nakon posjete podgoričkom skloništu na Vrelima ribničkim, pozvala je volonterka navodeći da je u blizini tržnog centra Delta Siti vidjela psa koji liči na Negra.
“To je bio on. Nismo mogli da vjerujemo. Ne mogu da opišem moja osjećanja, ni ono što i dalje osjećam. Mislili smo da ga nikad nećemo naći, to je bilo čudo”, oduševljena je Kristina.
Kristina i Brajan u Crnoj Gori su do 17. novembra. Negro je trenutno u pansionu, gdje će provesti još neko vrijeme, dok ne budu završeni svi nalazi i papiri neophodni za njegov odlazak u Španiju. O zdravlju psa brinu veterinari ambulante “Montvet” iz Podgorice, Negro je čipovan, dobio je pasoš, vakcinisan je… Ipak, kako putuje u zemlju Evropske unije, do puta na Tenerife sačekaće još nekoliko mjeseci – do dobijanja rezultata titra testa na bjesnilo.
Iako u Crnoj Gori, prema navodima nadležnih, od 2012. nije zabilježen nijedan slučaj, Crna Gora je i dalje na listi rizičnih, pa je i titra test kojim se utvrđuje količina antitijela na virus bjesnila obavezan za sve pse koji putu u zemlje EU.
Do tada, par iz Španije tražiće i najpogodniji način da Negro bude prevezen u novi dom.
“Iz Podgorice za Španiju ne leti nijedan avion koji obezbjeđuje prevoz životinja, pa razmatramo kako da psa prebacimo autom do Italije ili Grčke, te potom dalje avionom. Biće teško… najvažnije je da Negro više nije na ulici i da ima dom u kojem će biti voljen i gdje ćemo o njemu voditi brigu”, kaže Kristina, uz veliku zahvalnost Dijani i Katarini, koje su pomogle da priča o Negru ima srećan kraj.
“Bez njih to ne bi bilo moguće. Niko u ovoj ludoj priči osim njih nije mario za nas. Divno je kako one brinu o životinjama, sa koliko strasti se trude da pronađu domove za napuštene pse. Ne znam kako to rade, ali Negro i mi im dugujemo mnogo, nikad ih nećemo zaboraviti”, poručio je par iz Španije.
Kristina i Brajan u ovoj priči prećutali su da su za Sklonište za napuštene životinje u Podgorici obezbijedili opremu za desetak bokseva, za koje su kupili plastične banjice i ćebad za pse.
U ovoj priči još je dobrih stvari. Volonterka koja je pronašla Negra, Ratka Tanjević, odbila je novčanu nagradu koju je par iz Španije nudio onom ko pronađe psa. Prihvatila je jedino da za taj novac bude kupljena hrana za pse o kojima brine.
U Crnoj Gori osnovano je osam skloništa za napuštene životinje. Ako ste zainteresovani za volontiranje, obratite se onom koje je najbliže vašem gradu.
Sklonište u Podgorici nalazi se na Koniku, na Vrelima ribničkim. Obilasci su svakog radnog dana od 15.00 do 16.00 sati, dok su prijave za udomljavanje pasa četvrtkom od 15.00 do 18.00 i subotom od 10.00 do 12.00 časova.
