Kako su novinari, prije nego lajšmanioza, ubili jednog psa

Kako su novinari, prije nego lajšmanioza, ubili jednog psa

Tih godina dok smo živjeli u Mostaru, imali smo u komšiluku sjajnu tetu Lenku koja bi nam često prepričavala svakojake novosti iz zemlje i svijeta. I na svako pitanje je li moguće, gdje je to čula… teta Lenka bi kao potvrdu istinosti izrečenog samo kratko rekla “pisalo je u Nadi“. Nada je bio magazin za žene i porodicu, kao danas Glorija, Gracija… Sve što je pisalo u Nadi, moralo je biti istina. Tako kaže naša teta Lenka.

Voljela bih da je tako. Ali, mediji nas ipak nekad dovedu u zabludu.

Zahvaljujući medijima, u ponedjeljak je i region čuo da se u Crnoj Gori “pojavila rijetka bolest – lajšmanioza“. Neki su pisali i da je Crna Gora u panici…“. 

Uz naslove o pojavi rijetke bolesti u Kolašinu, čitaoci su već u uvodu saznali da je oboljenje “smrtonosno za pse, koje je neophodno uspavati kada se otkrije ova bolest”.

Ovo posljednje rekao je veterinar iz Kolašina, gdje je, kako tvrdi, registrovan slučaj lajšmanioze. I odmah potom navodi se i da je povećan broj pasa lutalica, ne samo o Kolašinu, već i drugim crnogorskim gradovima i da to može dodatno da ubrza širenje bolesti.

Možda samo ja vidim, kao slučajnu, vezu između problema sa lutalicama i pojave “smrtonosne bolesti”, zbog koje je pse neophodno uspavati… To je valjda i poruka veterinara za vlasničke pse. Valjda, jer druga mogućnost u objavi nije pomenuta.

U medijskim objavama dalje piše i da je bolest otkrivena još u Baru, Podgorici i Ulcinju. I to je navedeno kao da se lajšmanioza u tim opštinama pojavila – juče.

Kratka istorija lajšmanioze u Crnoj Gori

Lajšmanioza je registrovana u 88 zemalja. U Crnoj Gori, statistika o oboljelima u populaciji stanovništva (humana lajšmanioza) vodi se od 1945, a Specijalistička veterinarska laboratorija u Podgorici ispitivanja na psima vrši od 2006. godine.

Prvi slučaj lajšmanioze kod ljudi u Crnoj Gori registrovan je još 1932. godine u Starom Baru. Otkriće, kako u doktorskoj disertaciji “Epidemiološko-ekološke karakteristike lajšmanioze u Crnoj Gori” navodi specijalista epidemiologije Sanja Medenica, vezano je za ime dr Georgija Abramova. Nakon tog, Abramov je otkrio nove slučajeve na području od Budve do Bojane.

Pozivajući se na zvaničnu statistiku, Medenica navodi i da je u 14 crnogorskih opština od 1945. do 2014. registrovano 165 oboljelih osoba od lajšmanioze, najviše u Podgorici, Baru i Ulcinju. U istom periodu, umrlo je šest osoba sa dijagnozom lajšmanioze.

Broj oboljelih po opštinama u periodu od 1945. do 2014. godine

U populaciji pasa, broj oboljelih je veći u odnosu na pojavu bolesti kod ljudi. I inficiranih pasa je više nego što je broj potvrđenih slučajeva. Čak 50 odsto pasa ne mora imati kliničke znakove bolesti, piše Medenica.

Testiranja na lajšmaniozu na psima u Crnoj Gori rade se od 2006. godine i prema analizama, najveći broj pozitivnih rezultata zabilježen je, kao i kod humane lajšmanioze, u Podgorici, Baru i Ulcinju.

Iako su psi, piše Medenica, najčešće pominjani i dokazivani kao rezervoari, “većina autora koji su se bavili problemom lajšmanioza je smatrala da pored psa postoji i neki drugi rezervoar među divljim životinjama, od kojih su najčešće spominjani čagljevi i pacovi”.

Šta je lajšmanioza

Lajšmanioza je parazitsko oboljenje. Spada u grupu vektorskih bolesti koje prenosi zaražena ženka mušice flebotomusa (pješčana mušica, nevid).

Phlebotomus pappatasi, Foto: Wikipedia

Dr Ljiljana Jeumović, specijalista infektivnih bolesti, za portal Stetoskop piše da se “čovjek zarazi poslije uboda zaraženog flebotomusa” i da kod mediteranskog tipa bolesti lanac infekcije najčešće čini pas-flebotomus-pas.

A čovjek se slučajno uključi u lanac“, kaže ona.

Nije zabilježen nijedan slučaj direktnog prenošenja bolesti sa psa na čovjeka kontaktom, tvrde iz veterinarske ambulante “Popović” iz Bara.

Šta pogoduje pojavi bolesti

Kao tri glavna faktora rizika od infekcije u jednom od izvještaja evropske kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije navode se socio-ekonomski uslovi, kretanje stanovništva i klimatske promjene.

Na pojavu lajšmanioze utiču promjene u padavinama, atmosferska temperatura i vlažnost vazduha.

SZO navodi i da je pojava bolesti povezana sa promjenama u životnoj sredini, kao što su uništavanje šuma, izgradnja brana, urbanizacija

Zvuči poznato?

Širenju bolesti pogoduju i nedostatak sanitarnih i higijenskih uslova, smanjen imunitet, pothranjenost…

Prevencija u Crnoj Gori

Kod većine ljudi inficiranih lajšmanijom ne dođe i do razvoja bolesti, navodi se u izvještaju SZO. Dodaju i da se u Evropi najčešće javljaju dva oblika lajšmanioze – kutana (kožna) i visceralna. U Crnoj Gori dominantna je viscelarna lajšmanioza. Ako se ne liječi, bolest može biti fatalna, zato je važna rana dijagnostika.

Kao jedna od mjera za smanjenje lajšmanioze predlaže se suzbijanje vektora, odnosno smanjenje populacije nevida na prihvatljiv minimum. Iz Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije preporučuju i  liječenje zaraženih pasa.

Svakako, i kod ljudi, ali i u slučaju pasa, preporučuju se zaštitne mjere kojima bi se izbjegli ubodi – primjena sredstava koji odbijaju insekte (kod pasa su to najčešće zaštitne ogrlice), kao i izbjegavanje mjesta i vremena najveće aktivnosti vektora. Pješčane mušice uglavnom su aktivne u zoru i u sumrak, i u određenom dijelu godine.

Medenica podsjeća i da je dužnost veterinara da informiše i edukuje vlasnike, uzgajivače i lovce kako najbolje mogu zaštititi svoje pse

Prevencija i kontrola bolesti uključuju niz strategija i programa kao što su program za prevenciju i suzbijanje obolijevanja od lajšmanioze, program za prevenciju i suzbijanje vektora, te program za prevenciju i suzbijanje rezervoara te bolesti.

Ne sjećam se javne kampanje čiji je cilj edukacija, niti prevencija lajšmanioze. Najglasnija kampanja koja se dogodila je ova priča iz Kolašina čija je jedina poruka – uspavajte psa.

Šta kažu veterinari

Da je uspavljivanje psa sa lajšmaniozom i jedino rješenje, poručio je Saša Drljević, veterinar iz Kolašina. Iako i sam dovodi u pitanje vjerovatnoću da se bolest sa psa prenese na čovjeka, ostao je pri tome da je psa najbolje uspavati.

“Navodno, vrlo teško se na čovjeka kontaktom sa psa može prenijeti. Teško je ljudima objasniti da te zaražene pse treba uspavati, jer su oni živi izvor zaraze. Najgora je stvar što se sa zaraženog psa bolest prenosi na druge životinje”, rekao je on.

Usmrćivanje nije i rješenje problema, piše Sanja Medenica u doktoratu u dijelu o lajšmaniozi kod pasa.

Eutanazijom bolesnih pasa nije moguće eliminisati lajšmaniozu u enzootskom području. Bolesni psi se vrlo brzo zamjenjuju novima, a čak 50% invadiranih pasa ne pokazuje znakove bolesti”.

Jedan nalaz ne čini dijagnozu

Prije nego navedem neke primjere uspješnog tretmana lajšmanioze kod pasa, molim da kad vodite psa kod veterinara i nakon brzog testa vam kažu da ima lajšmaniozu, tražite dodatne analize i potvrdu dijagnoze i u drugim ambulantama.

Mojoj sestri su početkom godine saopštili da Tobi ima lajšmaniozu. Samo zato što je veterinarka posumnjala i na srčanog crva, pa se čekao i taj nalaz, nismo odmah naručili milteforan i počeli sa tretmanom.

Glupo. I glupo.

Milteforan je najčešće preporučena terapija. Ali ne misle svi veterinari tako. Nije jeftin – doza od 30 mililitara košta oko 120 eura, nema ga u Crnoj Gori, ali ovdje su već razrađeni kanali za nabavku. Uvijek neko poznaje nekoga, ko poznaje nekoga…

Ako ste i poručili lijek, ne možete psu da dajete terapiju bez nadzora veterinara.

Tobi, Foto: Jasna Kalač

Za Tobija se, na sreću, ispostavilo da su obje dijagnoze pogrešne. Ali, do toga da pas nema ni lajšmaniozu ni srčanog crva i da je vjerovatno samo reagovao na vakcinu, da ga boli grlo, sestra je došla tek pošto je na svoju ruku pozvala i druge ambulante i na kraju i uradila dodatne analize u Baru.

Neki psi nisu te sreće, pa budu uspavani, jer to je, kao u priči iz Kolašina, česta preporuka veterinara. A ni vlasnici često nisu spremni da se posvete liječenju.

A pas možda i nije imao lajšmaniozu.

Liječenje lajšmanioze pasa

Više je ljekova koji se koriste u terapiji lajšmanioze pasa. U velikom broju slučajeva, a o tome svjedoče i iz barske ambulante “Popović”, vlasnici na savjet veterinara sami liječe oboljele pse nabavkom milteforana. A to, kažu, nije preporučljivo:

“Veliki procenat ovako liječenih pasa za samo nekoliko mjeseci ili godinu kasnije počinje da pokazuje simptome bubrežne insuficijencije i anemije, sa fatalnim ishodom”.

U ambulanti “Popović” primjenjuju poseban oblik liječenja lajšmanioze, za koji tvrde da ima isti ili bolji terapijski učinak od klasične terapije milteforanom.  Za liječenje lajšmanioze u Crnoj Gori, kako navode, najbolje se pokazao pristup kada se koristi više vrsta preparata, nego kada je u pitanju monoterapija milteforanom.

O uspješnom tretiranju lajšmanioze pisao je i veterinar Zoran D. Janković iz Beograda, koji od 1999. živi i radi na Malti, gdje je 2007. osnovao i humanitarnu kliniku za životinje.

Janković je u biltenu Udruženja veterinara male prakse Srbije iz oktobra 2012. opisao slučaj tretiranja psa sa akutnom visceralnom lajšmaniozom. On preporučuje terapiju alopurinolom. Životinje, tvrdi, dobro reaguju na tu terapiju, lijek nije skup i ne daje značajne neželjene efekte ni nakon duže primjene.

Ne postoji čarobni štapić u liječenju lajšmanije, već je jedini pravi lijek za lajšmaniju iskusan veterinar i precizna dijagnostička procedura. Davanje nasumice bilo kojeg preparata znači veliki rizik da će vaš pas kratko živjeti”, poručuju veterinari iz Bara..

I na kraju, još jednom podsjetnik – kod ozbiljnih tema, kao što su priče o bolestima, preporučujem da se nakon informacija koje ste dobili u medijima, uvijek dodatno raspitate. Pa i nakon čitanja ovog mog teksta.

I obavezno – potražite savjet stručnjaka. Više njih.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.