Kada je 1961. godine održana auto-trka na relaciji Podgorica-Petrovac, Ljeposava Perunović iz Nikšića bila je jedina žena među takmičarima. I prva je stigla na cilj… Imala je oko 25 godina i za sobom već dug vozački staž. Tih godina u Nikšiću, osim Ljeposave, nijedna žena nije vozila.
Da žene mogu da žive drugačije, tridesetak godina prije Ljeposave naučila je i Jelisaveta Jela Eraković. Rođena 1885, Jelisaveta je tokom života i rada u Americi, naučila da loš brak ne mora da traje, da žena ima prava da se razvede kada nije srećna, naučila je i da žena može da bude samostalna i sama stvara za život.
Priče o Ljeposavi i Jelisaveti svjedoče o emancipaciji crnogorskih žena tokom istorije, a objavljene su na Facebook stranici Muzej žena Crne Gore, kao dio akcije “Bila jednom jedna žena”, koji realizuje nevladina organizacija NOVA Centar za feminističku kulturu iz Podgorice.
Autori priča su uglavnom članovi porodica, koji su se odazvali pozivu da učestvuju u digitalnoj akciji prikupljanja građe o “običnim” ženama iz crnogorske prošlosti o kojima se malo zna, a koje su, kako se navodi na stranici, na različite načine, i u mjeri u kojoj je to bilo moguće u datim okolnostima – proširivale granice ženskih sloboda, sticale obrazovanje, ovladavale novim profesijama, mijenjale način ponašanja žena u malim zajednicama, uvodile nova pravila, ohrabrivale druge žene i vršile na njih uticaj.
Kroz te priče, saznaćete o Radmili Marić Lakićević (1935), “tvrdoj običnoj” Vasojevki, koja je govorila tri strana jezika. O Bosi Vuković (1924), učiteljici i urednici “Naše žene”, koja je bila posvećena opismenjavanju i prosvećivanju žena u pljevaljskom kraju, iskorjenjivanju nazadnih običaja, uključujući običaj nošenja feredže…
Nataša Nelević iz NVO NOVA Centar za feminističku kulturu, kaže da je cilj akcije da se prikupi materijal za “i dalje nedostajuću istoriju emancipacije žena Crne Gore”.
“Žena je u ovom projektu shvaćena na najširi način, tako da uključuje i sferu privatnosti i sve ‘male’ ili ‘mikro događaje’ u životima žena u prošlosti, koje svjedoče o tome da su žene u Crnoj Gori uvijek, u svim okolnostima, bile istorijski subjekti, dakle nositeljke promjene“, objašnjava ona.
Stava da institucionalni ili popularni narativ (anegdote o ženama…) uvijek potenciraju pasivnost i trpljenje žena, Nelević dodaje da pristup Centra za feminističku kulturu afirmiše žene “kao aktivna bića koja su spremna za promjene, nemirenje i otpor“.
“Ovakve male priče o malim ženskim podvizima postoje, naravno, samo u sjećanjima žena. Zato smo organizovali četiri radionice oralne istorije kako bismo prikupili te priče koje postoje samo u sjećanjima žena na njihove pretkinje i takođe pokrenuli Facebook kampanju ‘Bila jednom jedna žena’ sa istim ciljem. Tako smo kreirali jednu digitalnu platformu, ne samo za oglašavanje istorije emancipacije žena, već i za okupljanje ženske zajednice sjećanja oko jedne drugačije ideje o istoriji žena, ideje koja im šalje poruku da je promjena dio njihovog ženskog nasljeđa, ženskog identiteta i takođe njihova obaveza u sadašnjosti i budućnosti“, kaže Nataša.
Diskriminacija žena prisutna je i u savremenoj Crnoj Gori i promjene su neophodne i danas i o tome govori i posljednje istraživanje Centra za ženska prava, prema kojem je skoro svaka druga žena na radnom mjestu bila žrtva diskriminacije – samo zbog toga što je žena.
Sigurna ženska kuća ovih dana realizuje kampanju “Ne dijeli djecu, podijeli nasljedstvo”, jer žene u Crnoj Gori i dalje ne ostvaruju imovinska prava, iako su zakonom izjednačene sa muškarcima.
Žene nisu spomenici skrušenosti
U Centru za feminističku kulturu planirali su da Facebook kampanju “Bila jednom jedna žena” završe u septembru. Kako su priče počele da pristižu, shvatili su da nema razloga za bilo kakvo ograničavanje i da projekat može da traje, tako da će kampanja biti nastavljena i u narednim mjesecima. Pa i godinama.
“Nas, sa jedne strane, interesuje da uspostavimo istoriju emancipacije žena kroz prikupljena sjećanja, ali i da vidimo
čega se to sjećaju žene o drugim ženama, svojim pretkinjama, da li se i na koji način ono što one pamte o ženama razlikuje od patrijarhalnih institucionalnih ili popularnih istorijskih narativa o ženama, što su pitanja koja spadaju u područja kulture i politike sjećanja”, kaže Nataša.
Za sada, dodaje ona, prikupljene priče potvrdile su da su žene u Crnoj Gori, u različitim i najnepovoljnijim istorijskim, ekonomskim i društvenim uslovima ipak nalazile načina da se zaštite kao ljudska bića, pruže otpor i prekorače granice koje su im bile zadate patrijarhatom.
“Jednom riječju – zaključile smo da da su bile ljudska bića, a ne nekakvi spomenici ženske skrušenosti”.
Budi i ti dio promjena
Ako i ti imaš sjećanje ili priču o nekoj ženi – iz porodične prošlosti, prošlosti lokalne zajednice… koja je životom i djelima utirala put emancipaciji žena, podijeli to sa autorima stranice Muzej žena Crne Gore.
“Neke žene šalju popunjene upitnike, druge nam se javljaju telefon, šalju poruke… Svaki kanal je dobrodošao i mi ćemo i dalje nastojati da budemo otvoreni za sve koji žele da se uključe, jer nam je veoma stalo do ove akcije i promjena koje ona sa sobom nosi”, poručila je Nataša.
U Centru za feminističku kulturu su zadovoljni dosadašnjim reakcijama.
“I dalje ima dosta zbunjenosti i nerazumijevanja u pogledu sadržaja priča koje želimo da saberemo, jer ne želimo bilo kakve priče, već upravo one u kojima postoji bilo kakav nagovještaj da je junakinja imala potrebu da promijeni nešto u svom, životu drugih žena ili zajednice. Naravno, nije to jedina istina o ženama u prošlosti, mnoge žene su prihvatale potčinjenost, ali je isto tako istina da nisu uvijek na to bile spremne i za nas je u ovom trenutku važno da izvučemo na površinu tu aktivističku liniju sjećanja na žene“, kaže Nataša Nelević, pozorišna kritičarka i autorka “Vodiča kroz istoriju emancipacije žena Crne Gore”, koji je objavljen nedavno u izdanju Nove knjige.
