Čak i ne pamtim godinu kada sam prvi put bila na Sinjajevini. Sigurno je prošlo deset, možda neka preko, sa sigurnošću znam samo da je bila nedjelja.
Nedjeljom sam tih godina bila redovan učesnik planinarskih tura, bilo je to vrijeme kad nisam priželjkivala godišnji odmor, jer su vikendi sa planinarima bili dovoljna terapija od svega negativnog što bi se u meni sakupilo tokom radne sedmice.
Bila je nedjelja, a Montenegro Phototrekking organizovao je turu na Zabojsko jezero.
Danas iz nekog razloga nemam fotogafije sa te ture, ali su ostale slike u glavi: Zabojsko jezero je čarobno, o tome će posvjedočiti i Jasna u jednoj od svojih priča sa planinarenja, ali Sinjajevinom se, priznajem, nisam oduševila.
Makar tim dijelom planine kuda vodi put do Zabojskog.
Staza do gore je zapravo makadamski put, što kvari potpuni planinarski užitak, a planina, makar kako sam je ja zapamtila, na tom putu nije ni vodna, što nama koji baš nismo ludi za vrućinama i pijemo litre tečnosti do cilja, predstavlja malu noćnu moru.
Pa ipak, uživala sam. I u Zabojskom jezeru. I u Sinjajevini.
Put me do te planine, zapravo naselja koja pripadaju Sinjajevini, poveo ponovo u oktobru 2016, kada sam sa Astrid i Britom Boone, Amerikancima koji žive u Crnoj Gori i na stranici meanderbug.com promovišu turističke potencijale crnogorskih sela, u Lipovu i Štitarici posjetila porodice Dulović i Vuković.
Na svojim imanjima, Dulovići i Vukovići dočekuju turiste, nude im radni odmor i priliku da se okušaju u seoskim poslovima, a goste vode i u obilazak – Sinjajevine.
I tek tri godine kasnije, ponovo se nađoh na toj planini. Nisam išla da šetam, niti da uživam u prirodi.
Tog 19. maja na Sinjajevini sam, na katunu Okrugljak, kod crkve Ružice, bila kao jedan od učesnika građanskog skupa protiv plana Ministarstva odbrane da na toj planini gradi vojni poligon.
Čula sam toga dana priče velikog broja zaljubljenika, onih koji vode porijeklo sa tih prostora, te samih mještana, šta njima Sinjajevina znači.
Srela sam i Canu Braunović iz Mojkovca, čija porodica godinama na jednom od katuna, na Savinoj vodi, gdje je i planirana izgradnja poligona, bere ljekovito bilje.
“Kad tu sagrade vojne poligone, to više neće biti organski i ekološki čaj, već će biti pun baruta. To više nije ljekovito, nego je kancerogeno”, ispričala mi je ona.
GLASAJ ZA PETICIJU Sačuvajmo Sinjajevinu – Proglasimo Sinjajevinu zaštićenim područjem i parkom prirode
O značaju Sinjajevine piše i Nacionalna turistička organizacija na zvaničnom sajtu. Navode da je Sinjajevina “najveći pašnjak na Balkanu”, da se prostire na dužini od 35 do 40 km, da je široka od 10 do 15 km i da, sa površinom pašnjaka od 120.000 hektara, na tom prostoru može biti napasano 200.000 ovaca.
“Sinjajevina spada među prve pašnjačko-stočarske planine. Prostrana površina planine Sinjajevine, oivičena veličanstvenim kanjonom rijeke Tare i ukrašena Zabojskim jezerom, sa odličnim terenima za skijaške nordijske discipline, predstavlja bogom dani predio za razvoj planinskog turizma. Odlikuje se jednostavnošću prirodnih oblika i dobrim potencijalnim mogućnostima za pojedine zimske sportove, ljetnju rekreaciju i planinarenje”, navodi se na sajtu NTO.
Umjesto da dovedu Grilsa, planiraju poligone
“Planinara nema kad treba braniti planine“, objavile su nedavno “Vijesti” tekst u kojem autorka navodi kako se za crnogorsku prirodu najmanje zauzimaju oni za koje bi bilo prirodno očekivati da se za nju bore.
Među rijetkima čiji glas se čuo i za očuvanje Sinjajevine su planinari Kluba “Gorica” iz Podgorice.
Jedan od njih, Rajko Mićković, kaže da za njega svaki pohod u planinu predstavlja odmor za dušu i tijelo.
“A pohod planinom Sinajevinom je izuzetak zbog velikog prostora koji zahvata, njenog reljefa sazdanog od blagih vrhova i udubljenja pretežno travnatih površina, koje se u svim godišnjim dobima pretvaraju u tepih različitih boja. Najlepša je u proljeće. Zato ne treba dozvoliti da priroda Sinjajevine bude narušena. Posebno ne treba dozvoliti da se na njenom prostoru skladište, prosipaju, odlažu, perfidna hemijska sredstva”, navodi on.
GLASAJ ZA PETICIJU Sačuvajmo Sinjajevinu – Proglasimo Sinjajevinu zaštićenim područjem i parkom prirode
Istog je stava i Saša Petrović, takođe član “Gorice”.
“Planinareći Crnom Gorom, rijetko bih se vratio kući, a da ne bih bio preplavljen burnim osjećanjima: Durmitor me iznova vraća prvoj ljubavi prema planini i planinarenju. Moje Kučke planine me tjeraju na istraživanje vlastitog porijekla, života i običaja našeg naroda. Lovćen bi me zbunio svojom različitosti od okolnog krša, dok bezvodne, ali pristupačne primorske planine zovu u duga, kilometarska hodanja sa fascinantim vidicima prema moru i Skadarskom jezeru. Prokletije mame na planinarsko uživanje i avanturu… Ali, Sinjavina (kako je zovu starosjedioci) ili Sinjajevina – uvijek u meni izazove dvoumljenja, samoispitivanja…”, kaže on.
Saša je popeo velik broj vrhova na Sinjajevini i kampovao u šatoru na katunima te planine.
“Bablji zub, Umovi, Jablanov vrh ostavili su duboki pečat u mom umu i pokrenuli osjećaj strahopoštovanja. Mnogim ljudima je pojam strahopoštovanja nešto strano, negativno i mračno jer, kako mi sami kažu: ono što te plaši nije nešto što možeš da voliš. Ja, opet, mislim da je to jedan od najdubljih načina da iskažemo sva osjećanja prema nekome ili nečemu – strahopoštovanje, osjećaj koji u sebi sadrži sve: oprez, divljenje, strah od nepoznatog ali opet, ljubav i privlačnost prema očiglednoj ljepoti”, emotivan je on dok govori o Sinjajevini.
Prisjetio se i kako je prije nekoliko godina družeći se sa planinarima došao na ideju da nadležnima predlože da u Crnu Goru dovedu britanskog komandosa Bera Grilsa, čovjeka koji je preživljavao u nekim od najnegostoljubivijih krajeva svijeta.
“Pitali smo se koji bi to lokalitet imao dovoljno surove uslove, a opet, da svojim pejsažima osvoji srce gledalaca i promovše našu zemlju? Jednoglasno smo se složili da je to Sinjajevina! Sa svojih 40 kilometara dužine i 15 kilometara širine, nebrojenim planinaskim vrhovima, jamama i rupama, liticama, šumama, pašnjacima po kojima šiba nemilosrdni vjetar – lokalitet je dovoljno veliki za avanturu čovjeka koji je ‘zalutao’ u vrijeme sniježnih mećava, i neprohodnih staza, ili jesenjih opustjelih i maglenih katuna… ‘Pisali’ smo čak i scenario tokom tog razgovora, uzbuđeni što bi naša Divlja ljepota bila prvi put prezentovana cijelom svijetu na jedan tako poseban i originalan način”.
Od tada je prošlo nekoliko godina, njihova ideja nikad nije zaživjela, ali Saša i danas vjeruje da bi snimci Grilsovog preživljavanja na Sinjajevini bili među boljim epizodama.
“Umjesto toga, rodila se neka druga ideja kojom bi Sinjajevina bila ‘pokorena’. Tu, u samom srcu Crne Gore, prostor koji bi trebalo pretvoriti u avanturu cijelog svijeta, mi želimo da napravimo rane, poderotine i brazde koje će izobličiti dio ove fascinantne divlje ljepote. Nadam se u pamet, da ipak, neće”, poručuje on.
Šta kažu EPA i Vlada
Država i njene institucije različito gledaju na status Sinjajevine. Ministarstvo odbrane na toj planini planira vojne poligone, dok u Agenciji za zaštitu prirode i životne sredine (EPA) smatraju da Sinjajevina zaslužuje status parka prirode.
“Na Sinjajevini je prisutno oko 1.300 vrsta i podvrsta vaskularnih biljaka. Na toj planini se nalaze 43 vrste sisara, od kojih je 15 zaštićeno zakonom u Crnoj Gori (strogo zaštićene vrste). Konstantovano je 85 vrsta ptica, međutim, postoji vjerovatnoća da se još 77 vrsta može registrovati na toj planini”, kazala je nedavno Gordana Kasom iz EPA.
Čak i Vlada u Prostornom planu Crne Gore do 2020. navodi da bi na području i Durmitora i Sinjajevine trebalo, pored ostalog, posebno podržati razvoj pješačenja i planinarenja, planinski biciklizam, lov i ribolov, agroturizam, te vjerski turizam, gdje konkretno navode crkvu Ružica na Sinjajevini.
