Kako hobi i ono što radimo u slobodno vrijeme pretvoriti u priliku za posao? Pitajte mame!

Dijete sam oca vojnog lica i majke domaćice. Radila je mama, ali kratko. Kao djevojka, da. Kako se udala, baš kratko. Ako računam odlaske na nešto što zovemo poslom. I, živjeli smo dobro. Ali, valjda smo prije devedesetih svi manje, više živjeli dobro.

Desio se rat, godina 1992. Iz Mostara stižemo u Podgoricu, tata kratko nastavlja sa službom i u Crnoj Gori. Mama i dalje ne radi. Ja na sredini srednje škole, sestra pred kraj osnovne.

Godina 1993. Tatina 42. Zbog tadašnje politike, tata je penzionisan. To me posebno boli danas, kad sam u istim godinama, kad kapiram koliko mora biti teško da te na vrhuncu radne sposobnosti, samo tako odbace.

Nerado, ali jer mora, tata prodaje forda kojim smo stigli iz Mostara. Ionako je stalno stajao na parkingu. Za gorivo nije bilo novca. Počinje da radi te na pijaci, te kao vozač pekare…

Nisam htjela da vam ova priča bude tužna. Sad nastupa mama. Jer, onda kad je sa tatom krenulo nizbrdo, mama je uzela stvar u svoje ruke i, ono što je bio njen hobi – šivenje, pretvara u posao, kojim nas je doslovno izdržavala  narednih nekoliko godina.

Mama je naučila da šije kao djevojka. Sama. Imali su kući mašinu, singericu, a ona je voljela da ima drugačije komade odjeće. Šila je za sebe, za drugarice i njenu najmlađu sestru, kojoj bi iz Mostara slala sašiveno. E zamislite koliko je tek uživala u krojenju i šivenju za sestru i mene! Suknjice, volani, bluzice, čipkice…

I ne sjećam se kako je, tih devedesetih, mama odlučila da hobi pretvori u posao, ali više nego dobro pamtim zadovoljna lica mušterija. Koliko sam samo puta pomislila kako je prava šteta što nikad nije napravila i više od toga, što nije stvorila brend. A znam da je mogla, jer – ne samo što je uredna dok šije, mama je tako maštovita i umije da i od čaršava i šatorskih krila napravi sjajne odjevne predmete.

Valjda baš zato što sam rasla uz takvu ženu, reagujem svaki put kad naletim na neki ručni rad. Oduševljeno sam pratila i pratim razvoj Kukice i njenih članova, koji se bave ručnim radom. Nedavno tako na Facebooku naletim na Maminu kreativnu radionicu i radove dvije mlade mame.

I, kao što to ni moja mama nije bila, mame iz Mamine kreativne radionice nisu profesionalne šnajderice, dizajnerke…

Milica Novaković je diplomirana novinarka i zaposlena kao PR u Nacionalnim parkovima Crne Gore, a Tijana Đuričanin je studentkinja ekonomije, trenutno angažovana na projektu Roditelji.me udruženja, na izradi edukativnih tihih knjiga.  U šivenju ih je povezala – trudnoća.

“Moja baka je bila šnajderica i još kao dijete voljela sam da se igram iglom i koncem, šijući svojim lutkama odjevne predmete, kasnije me obrazovanje odvuklo na drugu stranu i nisam imala puno vremena da se posvetim tome”, priča Milica.

Ona je kasnije prošla i dodatne obuke iz šivenja i konačno mu se više posvetila tokom trudničkog bolovanja.

“Tokom druge trudnoće sam bila prinuđena da strogo mirujem. Moj duh nije mirovao i stalno sam tražila način da sebi prekratim vrijeme, a to je upravo bilo kroz šivanje”.

Prva stvar koju je Milica sašila, bila je “Tiha knjiga”, za njenog sina.

Tiha knjiga (eng. Quiet book) je ručno račena knjiga od tekstila, u kojoj svaka stranica donosi novu aktivnost ili set aktivnosti za dijete.

“Dugo sam je radila, jer nisam bila upućena u nabavku materijala, njihove nazive, cijene… Upravo u tim momentima, spletom nekih divnih okolnosti i jedne korisne obuke, upoznala sam Tijanu. Kao trudnice odlično smo se razumjele i jedan od mojih predloga je bio da upravo njoj pomognem u otvaranju Facebook naloga gdje bi mogla ponuditi svoje divne proizvode. U tom periodu najčešće smo pravile proizvode za našu djecu i na taj način uvježbavale svoje vještine i učile neke nove stvari”.

Šivenju, pletenju i heklanju, i Tijana se, kao mnoge djevojčice, naučila u djetinjstvu. Ono što bi napravila, poklanjala je često rodbini i prijateljima i, kako kaže, upravo su joj oni i predlagali da hobi pretvori u posao i da, pošto ionako godinama nema posao, zarađuje od ručnog rada.

Milica je majka dvoje djece, Tijana očekuje treće. To je i glavni razlog što teško mogu da organizuju zajednički rad Radionice, pa najčešće rade odvojeno.

Milica je fokusirana na šivenje proizvoda i pravljenje ukrasa za kosu, dok je Tijana zadužena za pletene i heklane predmete.

“Bitno je da se naši proizvodi nadopunjavaju i da uživamo u tome što radimo. Nadamo se da će se naći ljudi kojima će se svidjeti to što radimo i koji će nas podržati u našim nastojanjima da se kreativno razvijamo”, kaže Tijana.

Mame iz Kreativne radionice dodaju da bi, ukoliko hobi bude imao perspektivu, u budućnosti vrlo rado proširile posao.

Naša djeca su naša inspiracija

Kreacije dvije mame nastaju spontano, a njihova inspiracija su, saglasne su Milica i Tijana, upravo njihova djeca.

“Ovom hobiju smo se upravo najviše i posvetile iz želje da neke zanimljive stvarčice koje nije moguće naći na tržištu, napravimo za naše mališane. Tako uvijek imaju originalne maske, ruksake, odjevne predmete, aksesoare”.

Djeca im često, kako kažu, pomažu i svojim predlozima, interesovanjima i željama.

Biće i reciklaže

Predmeti koje prave su napravljeni od novih materijala. Milica kaže da ne bježe ni od recikliranja starih proizvoda, te da su do sada, kad je reciklaža u pitanju, koristili stare perlice, dugmiće…

“Znamo da je u današnje vrijeme kada je zagađenje životne sredine na visokom nivou, veoma važno stvarati navike recikliranja starih stvari. Njihovom upotrebom, na neki način ulažemo i u bezbjedniju budućnost naše djece”, kaže Tijana.

Milica i Tijana su tek na početku onoga što je pretvaranje hobija u posao.

“Tek smo na početku. Naš rad prepoznaju i cijene naša rodbina, prijatelji, poznanici koji su nam na neki način i bili vjetar u leđa svojim savjetima da probamo da svoje proizvode predstavimo drugima. Ono što je sada pred nama je period u kojem ćemo pokušati da široj javnosti predstavimo proizvode, tako da pravu reakciju javnosti očekujemo tek možda za nekih pola godine”.

Njihove proizvode zasad možete pogledati i poručiti putem Facebooka, na stranici Mamina kreativna radionica.

Slobodno vrijeme je vrijeme kada je čovjek ono što jeste

Ne zanemarujte hobije i vještine koje ste stekli u djetinjstvu, zapravo – bilo kojem životnom dobu. Moja porodica je od maminog hobija živjela godinama.

Milici i Tijani želim da svoj hobi pretvore u pravi posao i izađu sa njim van okvira svojih domova.

I sjetite se, nije ono što čovjek radi u slobodno vrijeme, uvijek i samo prekraćivanje dosade. Slobodno vrijeme je ono vrijeme u kojem čovjek ima najviše mogućnosti da bude ono što jeste. Prema Aristotelu, dokolica je ideal, stanje slobode i duhovnog razvitka. Ona daje mogućnost za aktivnost kojoj svako može da se dobrovoljno posveti, van profesionalnih i društvenih obaveza, da bi se odmorio, razonodio i – razvijao (Konkretno).