Skoro deset godina Davor Vuković iz Podgorice je čekao da sjedne u svoj automobil. Kad je konačno kupio auto, čekao je još dvije i po godine dok nije našao instruktora spremnog da ga, kao korisnika kolica, obuči za vožnju.
Davor ima 27 godina. Kada je imao 16, na džudo turniru u Somboru je zadobio teže povrede vrata, koje su uzrokovale kvadriplegiju. Bio je potpuno nepokretan.
“Mogao sam da pomjeram samo oči“, kaže.
Zahvaljući terapijama, sportskom duhu i želji za životom, Davor je danas korisnik kolica i može da pokreće ruke.
Sreli smo se nedavno, u restoranu “Vuk”, u Bloku 5, u Podgorici. Izbor mjesta je uslovljen pristupačnošću objekta i činjenicom da ima prostran parking.
Voziti, znači biti nezavisan
Pokreti koje Davor pravi dok upravlja vozilom, govorili su mi da je vjerovatno, iako u to vrijeme maloljetan, vozio i prije povrede. Potvrdio je moje pretpostavke.
“Nikad nisam prestao da sanjam da vozim“, kaže.
Za njega, auto znači nezavisnost.
“Ja sam i prije kupovine automobila bio pokretan, zahvaljujući društvu, porodici, prijateljima, koji bi me povezli gdje god je trebalo. Ipak, potpuno je drugačije kad čovjek ima svoj automobil – sad mogu sam da pođem gdje hoću i kad hoću“.
Zbog ograničene pokretljivosti ruku, za Davora nije bilo jednostavno pronaći automobil koji će biti prilagođen njegovim potrebama.
O “tojoti” koju vozi je saznao neobavezno surfujući internetom – naišao je na tekst o kompaniji iz američke države Ohajo koja prepravlja komande tako da vozilom mogu upravljati i osobe sa invaliditetom. Pošto im je pisao, iz kompanije su mu poslali listu njihovih dilera u Evropi.
“Nakon manjih poteškoća, jer su mi rekli da automobil, iako je kupljen u EU, ne ispunjava neke crnogorske standarde, uspio sam da ga konačno uvezem“.
Instruktori izbjegavaju OSI
Činilo se da je najteže prošlo, ali – uslijedili su mjeseci, pa godina, dvije, dok nije konačno našao i auto-školu gdje će polagati vozački ispit i instruktora spremnog da ga obuči za vožnju. Pisao je mnogima, ali je odgovor dobio jedino od Nikole Dragaša iz As team auto-škole.
Nikola je prije Davora već obučavao mladića bez ruke, gluvonijemog momka, ženu malog rasta… i smatra da je to njegova ljudska i društvena odgovornost, te poručuje kolegama da ne izbjegavaju kandidate osobe sa invaliditetom.
“Instruktori iz nekog razloga bježe od sličnih obuka, ja to smatram društvenom odgovornošću“, kaže Nikola.
Papirne što prije zamijeniti e-testovima
Osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori obuku za vožnju prolaze na svojim, prilagođenim vozilima. To znači i da instruktor nema dodatne komande, kojima bi kontrolisao vožnju. Davorovo vozilo, međutim, ima komande za obuku osoba sa invaliditetom, pa je radeći sa njim, Nikola stekao još jedno iskustvo.
Prostorije As team auto-škole, kako je to i uslovljeno Pravilnikom u auto-školama iz 2015, su prilagođene i Davor je nesmetano dolazio na časove teorijske nastave u kolicima.
Nikola kao instruktor zamjerke ima na formu testova koji su i dalje u papirnoj formi. Za Davora, čija je pokretljivost ruku ograničena, to je problem. On je olovku posljednji put koristio prije povrede – prije više od decenije. Elektronski testovi bi svakako olakšali polaganje.
“Njihova izrada je u proceduri, ali ko zna kad će biti dostupni”, kaže Nikola.
“Voziću i bager”
Polaganje vozačkog ispita, jedan je u nizu planova koje je Davor zacrtao i ostvario.
“Voziću i bager”, kaže u šali.
Ozbiljna povreda i činjenica da je u kolicima Davora nisu odvratili od sporta – neko je vrijeme bio uključen u rad Džudo saveza, trenutno je angažovan i u Džudo klubu „Fajter“, čiji su osnivači njegovi klupski drugovi. Davor je ljetos na Univerzitetu “Donja Gorica” završio i sportski menadžment i ne isključuje dalju sportsku karijeru.
Posljednjih pet godina kao moderator komentara radi na portalu RTCG.
