Da sam umrla prije četiri dana, ne bih imala pojma da zgrada u kojoj radim nekoliko godina, ima lift. Ni sad nemam pojma gdje je, ali su me uvjerili da postoji. Nije baš funkcionalan, sve su prilike, ali kažu – služi.
E sad, to kako i kome služi, to je stvar lične percepcije.
Priča je otvorena u utorak. TV Vijesti, emisija “Reflektor”, tema – problemi u ostvarivanju prava na samostalan život osoba sa invaliditetom, da li i kakve servise podrške država pruža OSI, kakav je njihov socijalni status, mogućnost zapošljavanja i obrazovanja… Gdje je Crna Gora po pitanju zaštite od diskriminacije i uvažavanja osoba sa invaliditetom u odnosu na zemlje regiona?
Radim kao novinar u “Vijestima” 15 godina. Šesnaesta. Volim svoj posao. I danas, kad izađe neki moj tekst, imam tremu kao da je prvi. Tako reagujem kad mi je stalo do nečega. Kad me napusti ta emocija, prestaću da pišem. Nisam baš od onih što rado rade ono što ne vole. Mogu, ali takve priče u mom životu brzo završe.
Držim se toga da novinar mora da vjeruje u to što radi. I da to čini sa žarom. Da mora da ima širinu. Da je senzibilan. Da osjeća ljude. Pojave. Da stalno pita. I da pitanja nisu rezervisana za sve, osim za one za koje radimo.
I vjerujem da problemi o kojima pišem ja, o kojima pišu moje kolege, prvo moraju biti riješeni u kući. Ako baš ne mogu biti riješeni, da budemo otvoreni u pitanjima i odgovorima zašto ne. Pa i kompanije su na neki način ljudi, a priznati da nisi svemoćan je ljudski.
PROČITAJTE JOŠ:
-
Zamisli da ne možeš da ideš u trgovinu, kod ljekara, u bioskop, kafić, banku, na posao…
-
Koliko je CG kao turistička destinacija prilagođena osobama sa invaliditetom?
-
Turizam za sve
Godinama u glavi i među kolegama otvaram pitanje pristupačnosti objekata u kojima radimo. Prvo je to bila zgrada “Drvoimpeksa” na Bulevaru revolucije. I sama sam, ne znam koliko puta, svojim očima gledala kako kolege iz sportske na rukama u redakciju unose boksera Zorana Vujičića. Čuveni Nikšićanin se godinama bori sa multipla sklerozom i korisnik je kolica. Nije baš neka slika kad vidite da neko stoji na dnu stepenica, nemoćan da sam uđe u zgradu.
Redakcija “Vijesti” je godinama u drugoj zgradi, TC “Ražnatović”, u centru Podgorice. Tu je i TV Vijesti. Nikad nisam pomislila da zgrada ima lift.
Utorak. Emisija “Reflektor”. Pored ostalih, gošća u emisiji je Mima Ivanović, iz Udruženja mladih sa hendikepom. Mima je korisnica kolica.
Logično pitanje koje sam postavila za sebe, pa i poslodavcima kroz minut, na Facebooku i Twitteru, bilo je – kako je Mima stigla do prvog sprata, gdje je studio.
TV @Vijestime u emisiji #Reflektor o samostalnom životu #OSI u #CG. Radim za tu medijsku kuću i pitam – zašto naše prostorije i dalje nisu prilagođene, već korisnika kolica recimo neko mora iznijeti na sprat? Kako smo prilagođeni slabovidima? cc @UMHCG
— Damira Kalac (@damirakalac) November 28, 2017
Zgrada, kažu, ima lift. I Mima je liftom stigla na sprat. Malo je čekala, kažu, jer zgradu ne koriste samo zaposleni “Vijesti”, ali – važno da je sve završeno.
U prvi mah kad sam dobila informaciju da zgrada “Ražnatovića” ima lift, da zgradu koristi mnogo nas, pred očima su mi prošle slike – “Vijesti” su usred Menhetna, radimo u zgradi od minimum 50 spratova, gužva je, ljudi stalno cirkulišu gore, dolje… Sačekaće Mima.
Iskrena da budem, nisam se nadala Miminoj reakciji, jer – i civilni sektor često oćuti na nepravdu ili nepravilnosti koje čine i mediji, jer – biti dobar partner, a parnerstvo sa medijima je važno, je preče od malo neprijatnosti zbog čekanja i nemogućnosti da Mima sama stigne do studija.
Mima me iznenadila. Prijatno.
“Nisam čekala malo, nego pola sata. I još gore, pokušano je da se pregovara sa mnom da pristanem na nošenje preko stepenica, jer je prije nekih godinu dana neki korisnik kolica na to pristao. Žalosno je što, i kada negdje postoji lift, ili, još češće, hidraulična platforma, oni ničemu ne služe, jer ljudi ne očekuju da će iko od OSI doći da ih koristi.
Upravo zbog toga što se i od mene očekivalo da pristanem na nošenje i da budem zahvalna na tome (što sam i bila prije par godina) sam morala čekati pola sata da se nađu ključevi od lifta i da se provjeri radi li…”, navela je, pored ostalog.
Umjesto da se za prevazilaženje barijera (stepenica u ovom slučaju) osobama s invaliditetom nudi nošenje, trebalo bi, kaže Mima, da je sasvim prirodno da svugdje postoji lift ili neki drugi element pristupačnosti i da u svakom trenutku bude na raspolaganju svima.
To je to, dragi moji, što i sama želim ovom društvu.
I ne bi trebalo da prihvatamo opravdanja poput onog kojeg je lani na jednoj konferenciji, iznijela Senka Klikovac, savjetnica u Ministarstvu zdravlja, navodeći da je problem pristupačnosti recimo u Kliničkom centru, dijelom nemoguće riješiti zbog starosti zgrade. Ne, to ne može biti izgovor.
“U Beču su često zdanja stara nekoliko vjekova pristupačna osobama s invaliditetom, kao što je Pravni fakultet i Univerzitet u Beču. Ovaj Univerzitet pored lifta u unutrašnjosti ima i orjentacioni plan kretanja, odnosno taktilne trake vodilje, što znači da je pristupačan i osobama oštećenog vida”, navodi portal Samostalni život iz Kragujevca.
U Beču, korisnik kolica, može posjetiti i dvorac Šenbrun, kulturne institucije poput Muzeja istorije umjetnosti…
Evropska unija je 2015. Ljubljani dodijelila nagradu za najpristupačniji grad. Korisnik kolica, recimo, u mogućnosti je da posjeti Ljubljanski srednjevjekovni dvorac, jednu od najvećih turističkih atrakcija glavnog grada Slovenije. Korisnicima kolica je pristupačan i Zološki vrt, te velik broj muzeja i galerija…
I da, juče je, 3. decembra, obilježen Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Nego, hajde da se ljudskim pravima ne bavimo specijalnim danima i datumima. Neka to bude svakodnevna borba.
Doprinos danas dajem tako što ću podržati Udruženje mladih sa hendikepom i njihov zahtjev Ministarstvu za ljudska i manjinska prava da upravo OSI moraju biti uključene u procese koji ih se direktno tiču.
Jer, resor Mehmeda Zenke je, kao vrhunac nepoštovanja OSI, vjerovali ili ne, kreirao verziju Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom u lako razumljivom formatu za osobe s intelektualnim invaliditetom i organizovao njenu promociju, bez prisustva ijedne osobe s invaliditetom.
I, da znate, nijedna osoba s invaliditetom nije čak ni bila uključena u pripremu te verzije Konvencije… Zato, podrška kampanji #onamabeznas!
Izabrala sam da ne ćutim. Nijedan jedini dan.
