Kada me je, evo će treća godina, tadašnji urednik nedjeljnog izdanja “Vijesti”, Brano Mandić, zamolio da napišem riječ, dvije o planinarskim pohodima, imao je zapravo ideju da čitaoce uputim u to kako i sa kojim organizacijama mogu bezbjedno obilaziti Crnu Goru.
Ispalo je da je moja priča malo ličnija od toga. Savjete sa kim i kako se može ići sam zaboravila i izjadah se kako mi je nekad na planinarenju teško i preteško, kako se često pitam čemu sve to…
Umorim se, istina je. Često sebe pitam šta to radim. Nekad se dvoumim i da li ću uspjeti da savladam predviđenu rutu. Ne treniram i nisam u zavidnoj kondiciji. Čeka me često grupa da uhvatim vazduha da bih krenula dalje.
Izjadah se, ali i priznadoh da – vrijedi…
Kada ste na vrhu, zaboravite umor, žuljeve, bol u leđima, zaboravite sve loše što vam je padalo na pamet dok ste savladavali rutu. Na vrhu, na kojem god da ste, uživate u pogledu. Pogađate šta to sve vidite, nagađate da li je ono u daljini Durmitor, vidi li se Skadarsko jezero, jesu li ono Komovi, Bjelasica… Vidim li Podgoricu?
Tako je, bez izuzetka, na svakoj turi i tako je bilo i ove nedjelje. Uz dodatak da sam ove nedjelje na turu pošla sa jakim bolovima u stomaku. Pomišljala sam prije polaska da nazovem vodiča Darka i otkažem, ali:
~ na planini nisam bila mjesecima (upravo kapiram da nisam bila od kako sam ljetos na Hajli, u zavičaju, izigravala turistu!);
~ koliko god da se umorim, na planini i u prirodi zapravo odmaram;
~ Darko je u opisu ture naveo da idemo na mjesto sa kojeg se vide pa skoro sve crnogorske planine.
Riješih da idem, pa neka boli. Po cijenu da me Gorska služba spasavanja spušta sa planinskih vrhova.
Ovaj moj primjer ne slijedite.
Tura do Velje gore, opisana kao čiko Budova tura, jer vodič Budo je pripremio za nas, je zaista tura koju vrijedi ponoviti.
Možda nije prelaka, kako biste stekli utisak dok čitate opis na Facebook stranici Montenegro Phototrekkinga, ali definitivno je jedna od lakših tura.
Autobusom smo iz Podgorice krenuli prema Cetinju oko 9.30 i pješačenje počeli sa oko 200 metara nadmorske visine, od kafane na magistrali, gdje je nekad stajala tabla o vuku koji pije Nikšićko pivo.
Table više nema. A vukove, nadam se, neće više niko opijati i zbog toga prolaziti nekažnjeno…
Pred nama je oko sedam kilometara i 500 metara visinske razlike do cilja. Kad se visinska razlika rasporedi na toliki broj kilometara, onda to i nije tako strašan uspon. Nije da ne osjetite da idete uzbrdo, ali – ništa strašno. Toliki su usponi i na Gorici, pa vas to ne odvraća od toga da prošetate do vrha park šume.
Put je širok, bez opasnih dionica, dijelom asfaltiran, nakon čega se nailazi na makadam. Usput nema izvora, pa je preporučljivo da nosite sa sobom vodu – ja pijem mnogo tečnosti na turama, ljeti i po dva litra. Tokom uspona do vrha Velje gore popila sam pola litra. Imajte u vidu da je februar i da, iako je u nedjelju bilo sunčano, ipak nije prevruće.
Velja gora je zaista ono što je u opisu ture pisalo:
Ako želiš putniku namjerniku da pokažeš ljepotu Podgorice i okoline, a ti ga dovedi na ovi vr’…
Sa vrha Velje gore se vidi Skadarsko jezero, ali i sve primorske planine, Lovćen, Prokletije, Durmitor, Kučke planine, Komovi, Brotnjik, Kamenik, Maganik, Lisac Piperski, Prekornica, Vojnik…
Sa Velje gore se vide veliki djelovi Lješanske i Riječke nahije. Osim toga, kako je pisao Slobodan Čukić, “lijepo se vidi i Gornje blato, zapadni dio Skadarskog jezera i Crmnica u pozadini, kao i veliki dio Podgorice sa okolnom ravnicom. Kada nema izmaglice pogled dopire i do Skadra…”.
Čukić je u istom tekstu naveo i narodno predanje, prema kojem je rovački vojvoda Vuksan Bulatović tokom zatočeništva u Skadru u daljini ugledao vrh Velje gore (pjesma “Tri sužnja”), nakon čega se zavjetovao da će na njoj podići crkvu ako se ikada domogne slobode. I to je na kraju i ispunio.
Tako je, prema predanju, na platou na vrhu nastala crkva Svetog Ilije, gdje se i danas na Ilindan, 2. avgusta, narod masovno okuplja.
Crkva je građena tri puta. Prvi put 1696. godine, drugi put je renovinara i dograđena 1903, godina koja stoji uklesana u kamenu pored ulaza u crkvu, te treći put obnovljena 2000. Crkvu su osveštala tri mitropolita, Sveti Petar Cetinjski, Mitrofan Ban i Amfilohije Radović.
Dok je građena crkva, kako se navodi u knjizi Vida D. Đurišića “Iz prošlosti Lješnjana i Rovčana”, Vuksan Bulatović i dva majstora su sve vrijeme živjeli u pećini.
Na Veljoj gori postoje tri pećine, od kojih je najznačajnija Vilina pećina. Za nju se priča da je u njoj živjela vila.
Veljegorska vila je, prema predanju, bila posestrima sa lovćenskom i durmitorskom, koje su dolazile u goste, pa su u pećini povremeno živjele tri vile.
Mi nismo vidjeli vile i pećine, ali smo se spustili do šumarka u maloj uvali, prije crkve. Da vodiči nisu prstom pokazali na to mjesto i da do nas nije dopirao miris vatre i hrane, ne bih ni primijetila šumarak, koji je krio savršeno mjesto za izletnike.
Na tom malom prostoru, mještani su postavili drvene stolove i klupe, doveli struju, postavili kante za otpatke. Da, za mjesto gdje dolaze izletnici, a udaljeno je od naselja, lokacija je, za crnogorske prilike, iznenađujuće čista. Nijedan papirić, ambalaža od soka, piva, vode… Ničeg.
Opalo lišće je podsjećalo da su jesen i zima za nama, a visibabe nagovijestile dolazak proljeća. Uživali smo u kus-kusu kojeg je spremio Darko, i kineskim začinima koje je sa putovanja donijela Marija.
Siti, očiju punih ljepote crnogorskih planina i prirode, sa lakoćom smo, pozdravljajući rijetke mještane, prešli još sedam kilometara u povratku.
Ja zaboravih na bolove. Velja gora se definitivno ne propušta… I tura je koju bi valjalo ponoviti.
O turama koje Montenegro Phototrekking priprema za naredni period, pogledajte na Facebook stranici organizacije, čiji je moto “Na našim turama nema nepoznatih, već samo prijatelja koje još niste upoznali”.
