Rea i druge priče

Rea i druge priče

Rea je ženka njemačkog ovčara, stara možda oko sedam mjeseci. To je slobodna procjena poznavalaca te rase. Danas su je na magistrali kod Kombinata aluminijuma našla tri mladića, tako tvrde, šta da radim osim da im vjerujem. Primijetili su da se slabo oslanja na zadnje noge, sjeli je u auto i odvezli do Skloništa za napuštene životinje na Koniku.

I tu počinje moja današnja priča. Prva.

Rea je ime dobila kasnije danas, kad je konačno zbrinuta. Kod jednog Marka. I pravi društvo jednom Lordu.

“Tri momka su ispred Skloništa sa povrijeđenim psom, ali ovi iz Skloništa neće da je prime. Ne da Vojvodić”.

To je poziv nakon kojeg sam sjela na biciklo i – pravac Sklonište.

Ja sam Rea.
Ja sam Rea.

Opet taj Vojvodić. Neki dan, kad se digla frka oko pasa kojima je prijetila eutanazija, uprkos obećanju iz vrha Glavnog grada da eutanazije neće biti, Vojvodić je pomenut kao neposlušnik, koji odbija da se drži dogovora.

Zaposleni u Skloništu ne mogu da donose sami odluke. Kapiram. Imaju šefove koji kažu da li neki pas može ili ne može biti primljen u Sklonište. Dobro. Nazovem šefa. Vojvodića. Da ga pitam šta da rade momci sa psom kojeg su doveli, koji je povrijeđen.

“To je izgovor da je pas nađen, mi se ne možemo baviti tim stvarima. Azil je za izgubljene i napuštene ljubimce. Imamo na desetine takvih slučajeva da ljudi dovode pse pod izgovorom da je pas nađen na javnoj površini, uglavnom kažu da je pas bolestan ili star. I koliko znam, ovo je taj pas”.

Pas nije star, gospodine Vojvodiću. Nisam stručnjak za vučjake, ali je ovo očigledno mlad pas. Da, kaže, ali je bolestan.

“Objasnio sam vam kako to ide, posebno za vučjake i opasne pse, ne možemo da primimo psa bez rješenja Komunalne policije”.

Nisam nikad zvala Komunalnu zbog psa. Osim ako nije mrtav.

U Komunalnoj savjetuju da zovem društvo za zaštitu životinja (Ruka šapi) ili, kako oni kažu, šintersku službu (to je zapravo Sklonište za izgubljene i napuštene kućne ljubimce, kako je puni naziv Skloništa).

Možda vas u Skloništu čeka neki ostavljeni pas željan prijatelja...
Sve je manje lutalica, u odnosu na raniji period…

Vojvodić ponavlja da, kad nađete psa na javnoj površini, ipak zovete Komunalnu. Kaže da mladići koji su našli Reu nisu morali da je dovode u Sklonište.

“Nazovu Komunalnu policiju i kažu pas je tu i tu na javnoj površini i Komunalna policija dođe i uzme psa, nego se očigledno radi o manipulacijama”.

OK. Moguće da je Vojvodić u pravu. U međuvremenu, dok se spremam da objavim post, stiže i informacija o dojavi da su Reini vlasnici vrlo vjerovatno momci koji su je doveli u Sklonište. Nisam pravnik, ali mi ovaj član Kućnog reda u kojem se navodi da je Sklonište obavezno da “preuzme napuštene i izgubljene kućne ljubimce i obezbijedi im smještaj”, govori da obaveza Skloništa ipak postoji:

Iz Plana kućnog reda Skloništa
Iz Plana kućnog reda Skloništa
Mladići koji su doveli Reu u Sklonište su njeni vlasnici?
Mladići koji su doveli Reu u Sklonište su njeni vlasnici?

Hoće li država KONAČNO uspostaviti jedinstvenu bazu podataka pasa i vlasnika? Da se ne bismo igrali žmurke…

Postoji li veterinarska Hipokratova zakletva?

U vrijeme kad su mladići doveli Reu, u Skloništu su bili veterinari iz Animaveta. Zatekla sam ih i ja. Oni u prostoru Skloništa, momci, Rea i ja sa druge strane ograde. Zamolih veterinare da posavjetuju mladiće šta da rade sa psom kojeg očigledno u Sklonište primiti neće.

“Nemam ja rentgen za pregled na ulici. Neka ga vode u državnu”, kratko odbrusi veterinarka.

Veterinari Animaveta su bili u Skloništu kad je Rea dovedena
Veterinari Animaveta su bili u Skloništu kad je Rea dovedena

Pokušala sam zamisliti situaciju u kojoj ja slomljene noge ležim na ulici, a ljekar, medicinska sestra, bilo koja osoba koja je zdravstveni radnik, stoji tako na nekoliko metara od mene. I kulira me. Ljekare na obavezu da pruže pomoć čovjeku obavezuje Hipokratova zakletva. Ne znam postoji li nešto slično za veterinare.

Današnji događaji me navedoše na malo guglanja, pa na stranici Veterinarske komore Crne Gore nalećeh na FVE Evropski kodeks ponašanja.

U pitanju je standard koji postavlja veterinarsku etiku i principe profesionalnog ponašanja, dokument čiji je potpisnik i Crna Gora i u kojem se kaže da “veterinari moraju pružiti hitnu pomoć i sredstva za smanjenje bolova svakoj životinji, u skladu sa svojim vještinama i datom situacijom”.

HM…

Reu smo na kraju odveli u Montvet, gdje je pregledana, dobila je injekcije. Zbrinuta je zasad kod Marka.

Sjutra ide na rentgen, koji će koštati 20, dok trenutni račun za nju iznosi 18 eura.

Iz Društva Ruka šapi mole sve koji mogu da pomognu, da novac za njeno liječenje i analize, uplate na račun grupe 550-14086-20 ili se jave nekom od njenih administratora.

Čija je ovo ovca

Dok sam čekala da neko dođe i pomogne mi da odvedemo Reu kod veterinara, negdje na Ćemovskom se dešavala priča druga.

“Sve lepote Ćemovskog… ili na šta se sve može naleteti. Na neodgovorno vlasništvo što se tiče pasa i mačaka smo navikli (nažalost), ali da se naleti na ovcu i jagnje (tek ojagnjeno) i da čoban neće da ih uzme jer JAGNJE ne može da šeta?!”

Ukratko – drugarica zove mene, ja zovem Komunalnu, oni me upućuju na DRUŠTVO ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA, društvo nazovem više da se požalim na Komunalnu i da me upute na nekog veterinarskog inspektora, jer je jedan čiji ja telefon imam van dometa. Na kraju zovem veterinarsku inspektorku Mirjanu Drašković, ona me vraća komunalcima.

“Već sam zvala Komunalnu…”, ispričam ukratko kako sam došla do nje.

“Nemam vremena, izvinite, na sastanku sam sa kolegom iz Evropske unije”. KLAP.

Srećom, čobanin je na kraju zbrinuo ovcu i jagnje. Srećom i da su ovce označene, pa bismo NEKAD IPAK našli njenog vlasnika.

Moj pas, vaša briga

Dok sam čekala da neko dođe i pomogne mi da odvedemo Reu kod veterinara, ispred nosa mi se, tu ispred Skloništa, dešava priča treća.

Iz crvenog automobila je izašla žena. Prišla ogradi i nimalo stidljivo pitala radnika Skloništa:

“Kad mogu da ostavim mog psa kod vas”.

Rekao joj je da nema mjesta. Žena se nezadovoljna vratila u auto. Nisam vidjela, ali B. koja je u međuvremenu stigla i stajala sa Reom i sa mnom, kaže da su ona i radnici Skloništa ženu vidjeli kako vozilom odlazi u pravcu grada. Potom se vratila, prošla pored Skloništa i otišla u pravcu Tuzi. Brzo je opet viđena kako se vraća nazad i ponovo odlazi prema gradu.

Grize me savjest jer smo, zaokupljeni Reom, potpuno smetnuli da provjerimo je li njen pas postao naša briga. Tvoja. I moja. Kao možda i Rea danas…

Hoće li država KONAČNO uspostaviti jedinstvenu bazu podataka pasa i vlasnika? Da se ne bismo igrali žmurke…

Ovo je već drugi zaredom post na temu napuštenih životinja. Posvećujem im rubriku.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.