Na teritoriji Podgorice postoji 13 parkova i park-šuma, većih i manjih površina, koji zajedno sa drvoredima, razdijelinim trakama u bulevarima, zelenilom duž ulica kao i blokovskim zelenilom čine djelić prirode u urbanom gradskom jezgru.
Taj djelić bi trebalo da svojim ekološkim kao i društenim vrijednostima, doprinese poboljšanju kvaliteta života građana.
Međutim, tužna činjenica je ta da opštu sliku zelenila u glavnom gradu karakterišu degradacija i defragmantacija. U prvom redu, razlozi za to su nedovoljna svijest građana o očuvanju prirode i neplanska gradnja.
Osim za čovjeka koji je centralna figura urbane sredine, međusobno povezane parkovske površine vrlo su važne i za životinje kojima su zeleni koridori neophodni za nesmetano funkcionisanje. Umjesto toga, čini se da odvojeni segmenti, nekada jedinstvenog sistema zelenih površina Podgorice, sada preživljavaju sami za sebe.
Nadalje, suvišno je napominjati da parkovi i zelene površine moraju zadovoljavati sanitarno-ekološke i estetske uslove. Ovo je izuzetno bitno jer bez toga oni na pravi način neće izvršavati svoju osnovnu funkciju čime se u rizik dovodi i samo njihovo postojanje.
Park-šuma Zlatica, VIDEO: Goran Šćekić
Nažalost, većina naših parkova ne ispunjava ni jedno ni drugo što je dovoljan razlog da ih ljudi koriste samo i isključivo ako moraju da prođu kroz njih na svom putu iz mjesta A u mjesto B.
Opšte stanje urbanog zelenila je problematično kako sa aspekta društvenih tako i ekoloških funkcija.
Vjerovali ili ne, u Podgorici ne postoji katastar zelenih površina. Dakle, nemamo uvid u precizne podatke o površinama, brojnosti jedinki, njihovoj starosti i vitalnosti. Logično je pretpostaviti da je kreiranje takvog dokumenta prvi i osnovni korak ka oporavljanju i unapređenju postojećeg stanja.
Sljedeći koraci bi trebalo da budu usmjereni ka zaštiti, njezi i revitalizaciji postojećih, kako parkova tako i park-šuma, pa tek onda planiranju novih površina pri čemu je neophodno insistirati na sadnji autohtonih vrsta.
Naravno, ništa od toga ne bi bilo problem da oni koji se pitaju i odlučuju o izgledu grada prepoznaju osnovne probleme zelene infrastrukture. Ključni izazov je dokazati im da nisu u pravu, da još nisu prepoznali ni shvatili prave vrijednosti i značaj gradskog zelenila, pa im se možda treba obratiti na jeziku novčanih vrijednosti koji će sigurno razumjeti.
Svako od nas, a naročito nadležne institucije i državni organi moraju razumjeti jednu bitnu činjenicu: Zeleni gradovi su bolje mjesto za život zato što to privlači investicije, povećava cijenu nekretnina, a efekat na ljudsko zdravlje (psihičko i fizičko) je nemjerljiv.
Generalno, uticaj na prosperitet i stabilnost takvog područja je veliki.
Pored toga što ne prepoznaju prave probleme niti pokušavaju da ih riješe, došli smo u situaciju da nam nameću novi trend poznatiji kao “magnolizacija”. Taj trend podrazumijeva sljedeća pravila:
- Ukoliko dođete u situaciju da stablo morate ukloniti zbog njegove starosti ili oštećenja, na njegovo mesto obavezno posadite magnoliju.
- U svim novim projektima pejzažne arhitekture, neophodno je upotrebiti najmanje 50 magnolija.
- Ako se u infrastrukturnom projektu pojavi prostor za drvored duž saobraćajnice, molim vas, posadite magnolije.
- Kada dođe do toga da nema dovoljno magnolija, posadite palme! Jer palme su po svojoj nefunkcionalnosti u gradskoj sredini adekvatna zamjena magnolijama.
E sad, ukoliko slučajno niste razumjeli besmislenost novog trenda dozvolite da vam predstavim floru Podgorice – broji 1.222 vrste od čega je više od 85% autohtnonih.
Među njima su i neke izuzetno dekorativne kao što je dren, jasen, trojanski hrast, bijeli grab i još mnogo vrsta koje pripadaju ovom podneblju i prilagođene su izmjenjenoj sredozemnoj klimi koja je specifična za naš grad.
Magnolije i palme su alohtone vrste koje bi trebalo da karakterišu neki grad u Sjeverozapadnoj Americi ili neki primorski grad na Mediteranu, ali ne i Podgoricu.
Najdominantnija drvenasta vrsta podgoričkih parkova je alepski bor – Pinus halepensis, ali nikako se ne smije zaboraviti nezvani gost iz Kine, pajasen ili kiselo drvo.
Izuzetno invazivna vrsta koja polako, ali sigurno osvaja grad. Nema sumnje da ste ga sreli. Čak su velike šanse da će iz neke pukotine između vaših vrata i stepenica proklijati već na proljeće.
Ako se nastavi trend koji vlada, doba dominacije bora će prestati, a od onih 1.222 vrste ostaće nam samo magnolije, pajasen i palme (naročito u drvoredu na putu ka Budvi, kao siguran putokaz da idete ka moru….).
Ali nije sve baš tako crno. Svijetle tačke u našem gradu su svakako park šuma Gorica i Tološka šuma.
Tu je i Ćemovsko polje, koje veoma želi da bude dobar primjer ali mu nesavjesni građani to ne dozvoljavaju. Čini se kao da je pravo malo bojno polje, rat između ekoloških aktivista i onih koji ne mare za prirodu.
Imamo i jedan lijep gradski primjer – Kraljev park! Nedavno je renoviran i osim zavidnog fonda novih vrsta koje su posađene, karaterišu ga i koristan mobilijar i prostor za druženje. I vidi se napredak. Ljudi borave u ovom parku, djeca na igralištu, odrasli sjede na klupama, čitaju knjige, sviraju gitaru, igraju šah, plešu tango.
Između ostalog, park karakteriše i dostupnost Wi-Fi signala, ali ne želim da vjerujem da je to razlog velike posjećenosti ovog parka…
Problemima nikad kraja, a rješavanju istih još nema početka.
Ostaje nam samo da se sami potrudimo i učinimo sve što je u našoj moći kako bi uljepšali zajednički životni prostor.
