Ja (ni)sam sportski tip

U djetinjstvu sam trenirala atletiku. Možda danas ne izgleda(m) tako. Danas se sa nevjericom sjetim kako sam kao dijete od osam, devet godina, sa lakoćom istrčavala krug, dva… nekad i više, oko stadiona pod mostarskim Bijelim brijegom. Bio je to nekad Veležov, danas stadion Fudbalskog kluba Zrinjski.

I sa kakvom lakoćom sam preskala prepone. I skakala udalj. I uvis. Nisam postizala posebno dobre rezultate, ali sam mogla da odradim sve zadatke. Uživala sam u kolutu naprijed i nazad na onoj stručnjaci za skok uvis! I sad bih mogla da ponovim vježbe zagrijavanja sa treninga.

Od atletike sam se ohladila kad je treneru sinulo da bi trebalo, umjesto da trčim, bacam kuglu. Nije mi zvučalo damski.

A nisam ni bila srećna jer, osim radnim danima, treninge imam i nedjeljom ujutro. Baš u vrijeme kada se na TV davao “Muzički tobogan”. Nekad su te emisije za djecu baš bile dobre!

Onda sam prešla na rukomet. To je trajalo tako kratko, da se samo sjećam jednog sistematskog i trenera. Valjda jer je bio brat mog školskog druga.

Nisam se ja zapravo nikad bavila sportom ozbiljno. Tata je trenirao džudo, kao mladić, pa je sestru i mene naučio nekoliko poteza. Sestra je to bolje upamtila. Vjerujem da i danas zna da ponovi svaki zahvat.

Tata je baš volio sport. I vodio nas je često, a kad smo malo odrasle, išle smo i same, do čuvene mostarske Trimuše – to je zapravo šuma, u kojoj je baš dugačka trim staza, sa trim spravama postavljenim na nekoliko lokacija oko staze. Trimuša se nalazi kod nekadašnjeg Partizanskog groblja u Mostaru.

I danas, trideset godina kasnije, kad pomislim na trčanje, prva asocijacija mi je slika moje sestre, tate i mene, kako hvatamo krug po gradu, od naše zgrade preko puta Uglovnice, pa Ulicom Stjepana Radića, prema nekadašnjem Domu mladih (danas je to Ustanova Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača) na Rondou, pa prema Đačkom domu, pored “Madere” nazad doma… A tamo nas čeka mamin čaj.

Ne trčim odavno. Kako sam starija, radije, umjesto konkretnog sporta, biram duge šetnje – a mogu dobro da hodam. Jednom sam se, tek onako, zaputila iz Kotora ka Herceg Novom, preko Risna. Šetnjom. I bila mi je slatka ta šetnja, da sam se jednog februara, kasnih devedesetih, kao student, kada sam iz Kotora pošla u Herceg Novi zbog “Zabranjenog pušenja”, u Kotor iz Novog vratila – opet pješke. Istina, sada samo do trajekta.

I planinu volim.

“Umorim se, istina je. Često sebe pitam šta to radim. Nekad se dvoumim i da li ću uspjeti da savladam predviđenu rutu. Ne treniram i nisam u zavidnoj kondiciji. Čeka me često grupa da uhvatim vazduha da bih krenula dalje”…

Umjesto da smislim novi tekst, ovaj sam citat izvukla iz jednog svog starog, pisanog za “Vijesti”, baš o tome šta je za mene planinarenje… I rekoh i tada, “kada ste na vrhu, zaboravite umor, žuljeve, bol u leđima, zaboravite sve loše što vam je padalo na pamet dok ste savladavali rutu. Na vrhu, na kojem god da ste, uživate u pogledu. Pogađate šta to sve vidite, nagađate da li je ono u daljini Durmitor, vidi li se Skadarsko jezero, jesu li ono Komovi, Bjelasica… Vidim li Podgoricu”…

Volim i selo, kampove. Baš ljetos sam bila na jednom – za preživljavanje! Boravak u prirodi me odmara. Bose noge, umjesto kupanja u kadi, samo uskočiš u rijeku, jezero, more…

Ovih dana se radujem trim stazi i trim spravama na Ćemovskom. Nisam još vježbala na njima. Ja na Ćemovskom najčešće šetam. Ili jurim za psima. I uživam u prirodi.

Nedavno sam upoznala Sanju. I zagrlila sam je. Upoznala sam i njenu djecu. To je ona Sanja koja je rekla da je uživala sa djecom u parku. I u tome uživam ovih dana. Jer svakog dana u park dođu nova Sanja i njena djeca. I momci i djevojke koji treniraju. Ili samo šetaju. I oni stariji, koji uživaju. U tišini. I prirodi.

Sad mi se čini, mogla bih opet da treniram atletiku. Da trčim. Ko zna…

FOTO GALERIJA: Miro Škobić