Tmurno nedjeljno jutro u Podgorici možda više inspiriše za produženi boravak u udobnom krevetu nego za šetnju, ali ja sam se ipak odlučio za ovu drugu, siguran sam manje “popularnu” opciju.
Kada izađem iz zgrade, na Starom aerodromu, postoje tri pravca za šetnju. Jedan, vjerovatno najprihvatljiviji za ovakvo sumorno jutro vodi ka centru grada, gdje su popularna ili manje popularna mjesta za kafenisanje, drugi ka Plantažama, gdje usput imate i veletrgovine i mogućnost za kupovinu, i treći ka Ćemovskom polju, gdje nedjeljom ujutro naročito bude zanimljiv prostor na kom su fudbalska igrališta, koji nakon kišnih dana karakteriše blatnjava podloga pa je samim tim najmanje atraktivna opcija za šetnju.
Iz više razloga koji imaju i ličnu i profesionalnu pozadinu odlučio sam se za treću varijantu. Uvijek kontra, takva sorta.
Hodajući ka odredištu prisjetih se vremena, od prije gotovo 20 godina, kada sam bio na odsluženju vojnog roka u kasarni u Maslinama i po prvi put posjetio Ćemovsko polje. I to otprilike sa istog polazišta koje je tada bilo praktično pusto, nenaseljeno i bez sadržaja.
I razlog je bio sličan, iako tada nijesam ni sanjao da ću se baviti građanskim ekološkim aktivizmom. Naime, trebalo je procijeniti da li je na tom prostoru potrebno realizovati akciju pošumljavanja, mada mi se danas čini da je to samo bilo u cilju skretanja pažnje sa suštine problema, odnosno produžetka koje smo kao klasa dobili zbog dobro poznatih ratnih vremena. Nego da ne odem u tom smjeru. Iz tog lavirinta sam jednom izašao i takvo iskustvo nijesam preporučivao više nikom.
Činilo mi se tom prilikom da treba mnogo vremena do dijela gdje je počinjala šuma, iako je tada bila znatno gušća i bliža nego što je danas. Nevjerovatno je koliko nas nekad subjektivan osjećaj zapravo dovede u zabludu, a da pritom nijesmo svjesni toga.
Zapravo jutros sam bio potpuno iznenađen koliko je blizu Ćemovsko polje. Dok sam usput presabirao sjećanja i utiske od prije dvije decenije, već sam bio na samom ulazu sportskog kompleksa, još u fazi izgradnje, koji će nesporno uticati na bolju valorizaciju i veću posjećenost tog prostora.
Ono što me vratilo u realno vrijeme i podsjetilo zašto sam se zaputio ka Ćemovskom, bile su nekontrolisano odbačene stvari koje svjedoče o antropogenom uticaju i posljedicama koje po životnu sredinu imaju takve pogubne navike.
U neposrednoj blizini relaitvno popunjenih tribina stadiona na kom se igrala utakmica mlađih kategorija, na prostoru gdje su roditelji koji su dovezli fudbalske i svoje nade, parkirali automobile, za oko mi je zapalo više detalja od kojih ću izdvojiti grudnjak veće veličine, praznu kutiju kondoma, ambalažni otpad gdje dominiraju prazne plastične flaše od vode, polomljena stolica sa tribina, koju je trava počela da integriše u ekosistem i konačno jedna patika.
E ta rasparena patika, koja kao i sve nabrojane stvari zapravo spada u kategoriju brendiranog otpada, jer ima istaknut i vidljiv naziv robne marke, dala mi je inspiraciju za ovaj tekst.
Naziv modela Predator više je nego adekvatan da bude upotrijebljen u svrhu boljeg razumijevanja poriva za devastacijom životne sredine, koji je očigledno postao ozbiljna prijetnja na našim prostorima. Ako hoćete takvo ponašanje najbolje govori koliko smo zaista ekološka država i koliko su uspješne bile javne politike iz te oblasti.
Predator je engleska riječ preuzeta iz latinskog jezika, gdje praderi izvorno znači pljačkati, pa je možemo prevesti kao razbojnik, nasilnik, napadač… Ipak, najčešće se koristi kao sinonim za grabljivac, organizam koji radi svoje ishrane lovi druge organizme.
Kako sam išao dalje ka prostoru na kom u okviru projekta kojeg su inicirali ljudi koji imaju viziju, treba da se uradi više korisnih stvari, sve sam više bio pod utiskom da je Ćemovsko polje školski primjer ljudskog nasilja nad prirodom, pljačke i satiranja koje je uzelo maha.
Ne mogu drugačije objasniti očigledno nestručnu i nelegalnu sječu stabala koja sem što ima dugotrajne ekološke i ekonomske posljedice i vizuelno skrnavi prostor, koji po biodiverzitetskoj raznolikosti zaslužuje status koji bi podrazumijevao mnogo bolji tretman od strane institucija sistema.
Porazno je što se zna da jedni te isti počinioci prekršajnih i krivičnih djela, koji su više puta procesuirani pa čak i javno označeni, ne prezaju da uprkos svemu tome i dalje nastave sa pljačkom i otimačinom ugroženog šumskog fonda na Ćemovskom.
Prizor posječenih stabala, na mjestu metar i više od tla, govori da počinioci imaju bahat pristup i da se iživljavaju nad nezaštićenim plijenom, prkoseći sistemu koji im omogućava da nastave sa zločinačkim radnjama.
Upravo zato je suštinski važno što više koristiti Ćemovsko polje u prihvatljive svrhe, kao što su sportsko-rekreativne, edukativne, izletničke… Ukoliko bude više inicijativa kao što je sjajni “Pasji park”, ono će tada biti posjećenije i zaštićenije, a samim tim i manje interesantno za one koji su navikli da nesmetano pljačkaju i otimaju ono što im ne pripada.
Susret sa ljudima koji su vrijedno radili na trim stazi, jednoj od aktivnosti u okviru pomenutog projekta uređenja Ćemovskog polja, ipak mi je dao povoda za umjereni optimizam.
Baviti se sportom i rekreacijom u šumi nesporno je korisnije za zdravlje, od istih aktivnosti u teretanama, smještenim često u podzemlju bez adekvatnog protoka vazduha, a trim staza u Ćemovskoj šumi, koja će biti upotpunjena i odgovarajućim spravama za vježbanje, upravo daje mogućnost za tako nešto.
I tu treba očekivati od predatora da pljačkaju, uništavaju, urade sve što je u njihovoj moći kako bi razbili interesovanje i volju da se Ćemovsko polje uredi i koristi na način koji će djelovati blagotvorno i na ljude i na prirodu.
Nadam se da tako razmišljaju i oni koji imaju mogućnost sistemskog odgovora i kojima smo dali povjerenje da zaštite javno dobro i javni interes. U suprotnom rizikuje se da anarhija prevlada.
A gdje vlada anarhija, sve je dozvoljeno. Pa i lov na na one koji štite predatore…
