Ovo malo duše

Ovo malo duše

Kapitalizam je društveno-ekonomsko uređenje u kome su sredstva za proizvodnju u privatnom vlasništvu i kome privatne osobe obavljaju ekonomsku djelatnost na slobodnom tržištu, najčešće u svrhu dobijanja profita.

Ovaj ekonomski sistem se zasniva na slobodnoj konkurenciji i slobodnom tržištu te na privatnom ili korporativnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i trgovinu.

Kapitalizam može i da vas pomazi, ali samo dok trpate u njegova usta. Ako ste zalogaj namijenili kome drugom, kapitalizam može da vas proguta. Ako, dok zijeva, ne ukapira da možda i ima leba od vas. Ako ne stigne promisliti i procijeniti situaciju dok se njegove čeljusti nadvijaju nad vašom glavom – ode vam glava.

Prilagođavanje različitim sistemima, ako ste takve sreće da u životu prolazite kroz više državnih uređenja i ekonomskih sistema, može biti teško.

Više puta sam pitala, što sebe, što opet sebe, ali javno, kroz blogove, ili na drugim mjestima, gdje sam uspjela ostaviti trag – kome je lakše: generaciji koja se rodila i odrasta u jednom (recimo ovom našem) sistemu, ili onima koji su preko glave preturili tačku razno?

Nisam pametna.

Kako god, viđenje kapitalizma kao ekonomskog sistema (nisam ekonomista, pa mi ne zamjerite na mogućem banalizovanju stvari – samo posmatram stvari neko ko živi u ovom sistemu) u našem društvu pomalo mi djeluje kao loše naučena lekcija. Ma šta loše? Prije prepisana sa kakvog šverca, pripremljenog pred ispit, onako bez ideje o čemu je tu stvarno riječ, bez razumijevanja – samo da se prođe.

Situacija dana: stariji kolega prijeti mlađoj koleginici. Posmatram sa strane. Ne samo ja. Nas nekoliko. Među nama i oni koji bi, prema hijerarhiji, trebalo da reaguju. I gdje je tu mjesto kapitalizmu? Od onog kome se prijeti, naš sistem je napravio osobu bez sigurnog sjutra, vjerujem do grla u kreditima, sa familijom, zbog koje ne bi valjalo ostati bez posla. Problem postaje veći time što naš sistem ĉovjeka rijetko postavi na pravo mjesto – on radije bira i na osjetljivije pozicije stavlja one koji i manje pitaju (lakše ih je se otarasiti kad kucne čas) i zanovijetaju (zanovijetanje je pod znakom pitanja – ima tu onih koji, nesvjesni sebe, umisle da su veliki i prepametni, pa udaraju po onima ispod, glava da boli).

U takvom sistemu o sebi možete cijeniti na osnovu sopstvenih mjerila, ubijediti sebe da ipak vrijedite nešto, pa lupiti šakom od sto i napustiti mjesto gdje kapitalizam cvjeta. Krenuti u potragu i naći neki novi rasadnik, pa čekati dok i taj kapitalizam ne odraste i ojača, možda se opet naći u istoj situaciji, onoj u kojoj vas kapitalizam guta, kolega viče na vas, ili vas, s druge strane, dobro odmjeri, šef vam ne stavlja do znanja koliko mu valjate, jer ćete, zaboga, tražiti tada veću platu… a niste nikome brat, ni sestra, niste kumovali nikom iz firme, preskočiste otići na useljenje, čestitku bilo koje vrste, ili saučešće. Niste pošli jer ne osjećate da ste dio tog svijeta i ne radite stvari radi reda.

Kapitalizam vas je natjerao da ”mudro” oćutite nepravdu, kažete sebi ”takvi su ljudi”, sjetite se kredita, djeteta koje čeka vaš slobodan dan, da biste ga gledali kako raste… dok oni ljetuju po egzotičnim ostrvima i šalju svoju djecu u belosvjetske škole. Kapitalizam vas je pobijedio.

Loš dan…

Tekst je objavljen na Blogovanje.com/LaVieEstBelle, prvom crnogorskom blog servisu

Preporučujem i sljedeći sadržaj:

Posted in

Damira KALAČ

Željela sam da budem slikar, ali – pišem. I gledam svijet očima kamere. I mojih pasa. Sretna sam kad hodam bosa. Priroda je najudobnije mjesto na svijetu.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.